Saturday, March 25, 2023
spot_img
HomeGLOBUSAnaliza IFIMES-a: "Iran 2023: Iran na pragu nuklearnog kluba?"

Analiza IFIMES-a: “Iran 2023: Iran na pragu nuklearnog kluba?”

- Reklama -


Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira dešavanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. IFIMES analizira aktuelna dešavanja u Iranu sa fokusom na ulasku te države u nuklearni klub država. Iz analize „Iran 2023: Iran na pragu nuklearnog kluba?” objavljujemo najzanimljivije dijelove.

Iran na pragu nuklearnog kluba?

U protekloj godini došlo je do eskalacije rusko ukrajinskog rata. Ipak, očekuje se da se najveća kriza sa kojom će se suočiti svijet tokom ove godine pojavi na Bliskom istoku.

Prema izvještajima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Iran je povećao obogaćivanje urana u nuklearnom postrojenju Fordow na oko 83,7 %, to je 19 puta više od dozvoljenog 3,67% po sporazumu2 iz 2015.godine. U slučaju da se pokaže, da je sadržaj izvještaja tačan, s obzirom na to da Iran posjeduje dovoljne količine urana obogaćenog na 83,7%, te posjedovanje napredne centrifuge za izradu fuzijskog materijala potrebnog za izradu bombe postavlja se pitanje za koliko dana ili sedmica najviše će Iran postati član nuklearnog kluba, što je scenariji bez presedana u historiji iranskog nuklearnog programa, koji je započeo 1950.godine uz pomoć SAD-a.

- Reklama -

To predstavlja prelazak svih crvenih linija u pogledu iranskog nuklearnog programa, čak neki stručnjaci smatraju, da je taj postotak dovoljan za proizvodnju atomske bombe, s obzirom na to da je atomska bomba bačena na japanski grad Hirošimu 1945. napravljen od urana, koji je bio obogaćen za oko 84%.

U posljednje dvije godine, očekivalo se oživljavanje nuklearnog sporazuma iz 2015.godine, iz kojeg je američki predsjednik Donald Trump jednostrano povukao SAD u maju 2018.godine. Nakon devet rundi direktnih pregovora Irana i grupe „4+1“ (Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina i Njemačka,) i posrednih pregovora sa Sjedinjenim Državama u Beču, činjenica je da nije bilo napretka od aprila 2021. do aprila 2022.godine. Dogovor je bio skoro postignut u septembru 2022. kada je Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, predstavio sveobuhvatan dokument za postizanje sporazuma4. Washington ga je prihvatio, dok je Teheran odugovlačio i iznosio preduvjete za prihvaćanje dokumenta, tražeći od Washingtona da ukine sankcije Iranskoj revolucionarnoj gardi, te potpuno ukidanje svih ostalih sankcija.

Iranski ciljevi eskalacije

Sa najnovijom iranskom nuklearnom eskalacijom, Iran nastoji postići niz ciljeva, od kojih su najvažniji sljedeći:

Suprotstavljanje zapadnim pritiscima nakon što je povjerljivi izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), objavljen početkom februara 2023.godine, otkrio fundamentalnu modifikaciju veze između dvije serije centrifuga za obogaćivanje urana na 60% u Fordowu, a da o tome nije obavijestio IAEA, što ukazuje na insistiranje Teherana na eskalaciji, posebno u vrijeme kada je pod sve većim pritiskom i sankcijama zapada, a najnovija od ovih sankcija je ona koju je nametnulo Vijeće ministara EU 20.februara 2023. godine, koje je uvelo sankcije za 32 osobe; među njima su dva ministra i dva državna entiteta, zbog odgovornosti za suzbijanje nedavnih protesta u Iranu, što je peti paket sankcija EU protiv Irana.

Odgovaranje na izraelske prijetnje: Teheran koristi svoju nuklearnu eskalaciju da odgovori na izraelske prijetnje protiv njega, kao što se je dogodilo nekoliko dana nakon napada na vojni objekt, koji pripada iranskom ministarstvu obrane u Isfahanu, krajem januara 2023. Iran je službeno optužio Izrael za napad.

Nakon toga uslijedio je napad Irana na brod u izraelskom vlasništvu u Arapskom moru, incident za koji je izraelski premijer Benjamin Netanyahu optužio Iran. Izrael je 19.februara 2023.godine bombardirao vojne objekte, koji pripadaju iranskim milicijama u glavnom gradu Sirije, Damasku.

Pokretanje nuklearnih pregovora: Kao rezultat nuklearne eskalacije Teheran ima za cilj pokrenuti nuklearne pregovore sa zapadom, koji su u zastoju od septembra 2022. Iran šalje signale da želi oživljavanje nuklearnog sporazuma, napominjući, da je razmijenio poruke sa Washingtonom preko posrednika (Katar i Irak).

Usporedno Iran želi smiriti strahove zapada posebno poslije posjete generalnog direktora IAEA Rafaela Grossija Teheranu početkom marta 2023. Iran je svjestan da nuklearna eskalacija može dovesti do donošenja odluka Vijeća guvernera IAEA-e, koji će se održati u martu 2023. U slučaju da se dokaže, da je Iran obogatio uran tako visokom stopom i na osnovu takve odluke Vijeće sigurnosti UN bi mu moglo ponovo uvesti sankcije UN-a, koje su bile ukinute 2015.godine.

Vjerovatno će Teheran djelovati u dva paralelna pravca. Prvi je put eskalacije jačanjem pritiska, bilo nuklearnih ili raketnih. Drugi je da pomiri strahove zapada sa pozivanjem na nastavak prekinutih pregovora u Beču.

Američka uloga u rusko-iranskim odnosima

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Washington je želio opstruirati bilo kakvu saradnju između Moskve i Teherana, te je s ruskom stranom zaključio sporazum „Gore – Chernomyrdin” 1995.godine, koji je predviđao obavezu Rusije da spriječi izvoz oružja i odbrambenih sistema Teheranu, u zamjenu za dobivanje američkih ustupaka i ekonomske pomoći. Washington nije bio zadovoljan time, već je namjerno otkrio tajne odredbe ovog sporazuma5 2000.godine, kako bi blokirao ono što je tada izgledalo kao napredak u rusko-iranskim bilateralnim odnosima. Saradnja Rusije sa Iranom krenula je novim putem 2006.godine, sa ograničenom saradnjom u oblasti energetike, kao dio odgovora Rusije na raspoređivanje većeg broja raketnih sistema Sjedinjenih Država u istočnoj Evropi i njenih napora da uvjeri Ukrajinu i Gruziju da se pridruže NATO-u. Treba napomenuti, da je početak intenzivne rusko-iranske saradnje započeo uvođenjem ekonomskih sankcija Iranu 2010.godine.

Odnosi između Moskve i Teherana su se posebno poboljšali u 2011.godini, u svjetlu zajedničkog razumijevanja u vezi s događajima u Iraku, Afganistanu i spornoj regiji Nagorno-Karabah između Armenije i Azerbajdžana. Ta godina se smatra kao početak „Rusko-Iranskog proljeća“ i jačanja strateškog partnerstva, što je dovelo do potpisivanje nuklearnog sporazuma6 s Iranom 2014.godine za izgradnju osam novih nuklearnih reaktora. Tako je Moskva prisilila Washington, da zažmiri na rusku aneksiju Krima iste godine.

Strateško partnerstvo Moskve i Teherana pretvorilo se u strateški savez, a jedan od njegovih važnih znakova je opskrba Moskve dronovima te dogovor o njihovoj proizvodnji unutar Rusije. Pregovori u vezi iranske nabavke modernih ruskih aviona Su-35 su zaključeni, a u vezi raketnih sistema S-400 su u vrlo naprednoj fazi.

Politika maksimalnog pritiska, koju je bivši američki predsjednik Donald Trump vodio protiv Irana i njegovo povlačenje iz nuklearnog sporazuma stvorili su priliku za postizanje većeg iransko-ruskog zbližavanja. Teheran je ubrzano ojačao svoje odnose s Moskvom, smatrajući to veoma važnim strateškim partnerom i nezamjenjiv izvor za nabavku oružja i vojne opreme, te put za zaobilaženje brojnih američkih sankcija. Iz tog razloga, Iran je od početka rusko-ukrajinskog rata 2022.gpdine izrazio svoju punu podršku ruskoj strani. Iranski predsjednik Ibrahim Raisi je izjavio da: „Njegova zemlja razumije zabrinutost Rusije za sigurnost, kao rezultat NATO-ovih akcija u istočnoj Evropi.”

Ruski strahovi od oživljavanja nuklearnog sporazuma su sve veći, jer time Moskva gubi element „iranske sankcije“, što je Rusima dalo višestruke interese, prije svega stalnu potrebu Irana za ruskom tehnologijom u naftnoj industriji kao i koordinirana bilateralna politika protiv Washingtona. Rusija se ne boji „nuklearnog Irana“ koliko se boji „Irana u savezu sa zapadom“, koji bi mogao biti zapadno oružje za slabljenje Rusa i kontrolu nad centralnom Azijom.

Rusija je u martu 2022.godine opstruirala konačni dogovor sa Iranom u Beču. Rusija je zatražila od Sjedinjenih Država pismene garancije, da ekonomske odnose Moskve i Teherana neće biti predmet sankcija, koje je zapad uveo Rusiji zbog intervencije u Ukrajini. Ruski zahtjev nesumnjivo nije bio po želji Teherana, koji je želio postići dogovor, a istovremeno ne želi kvariti svoje odnose s Rusijom, koja mu je bila podrška i partner u najtežim vremenima, kada je Teheran bio pod američkim sankcijama tokom proteklih decenija.

Odgovor Izraela

Postavlja se pitanja o tome kako će Washington i Tel Aviv djelovati i koje će biti njihove opcije za vojni odgovor.

Izrael konstantno ponavlja, da neće prihvatiti nuklearni Iran, sve više govori o potrebi da se napadne Iran prije nego što bude prekasno. Jasno se može vidjeti da administracija američkog predsjednika Josepha Bidena ne nastoji obuzdati Izrael u slučaju napada na Iran.

Izrael i Sjedinjene Države nedavno su izvele zajedničke vojne vježbe bez presedana u onome što se naširoko smatra simulacijom izvođenja napada na Iran. Osim toga, intenzivne vojne konsultacije SAD sa Izraelom, stvaraju utisak povećane spremnosti za ovaj sukob.

Ovaj pristup je u oštroj suprotnosti s onim u vrijeme američkih predsjednika Georgea W. Busha i Baracka Obame, koji su aktivno pokušavali blokirati bilo kakvu izraelsku vojnu akciju, koja bi mogla da uvuče Washington u još jednu direktnu regionalnu konfrontaciju. Evropske zemlje, koje su dugo igrale aktivnu ulogu u smirenju odnosa Izraela do Irana, sada uglavnom nemaju stava, jer su previše zauzete sa ratom u Ukrajini.

Taktički, američki i izraelski vojni udari mogli bi odgoditi iranski nuklearni program. Međutim, neizvjesno je koliko će to utjecati na uništavanje tog programa, s obzirom na to da je Iran sagradio nuklearna postrojenja duboko pod zemljom i na različitim lokacijama. Vojni napadi će zasigurno aktualizirati stratešku debatu unutar Irana prema aktivnom nuklearnom naoružanju, čime će se ojačati pozicija tvrdolinijaških elemenata Iranske revolucionarne garde (IRGC), koji vide pakistanski model kao najbolji način, da samostalno osiguraju vojnu kontrolu nad zemljom.

Ova frakcija tvrdolinijaša smatra, da je usprkos kratkoročnoj cijeni, koju je Pakistan platio za svoj nuklearni program, nabavka nuklearnog oružja na kraju osigurala ravnotežu sa nuklearnim rivalom Indijom. Pojedinci unutar iranskog vodstva vjeruju, da je Teheran već platio političku i ekonomsku cijenu postojanja punog programa nuklearnog oružja i da sada mora nastaviti sa stvarnim naoružavanjem. Izraelski i američki vojni udari vjerojatno će ubrzati kretanje Irana ka potpunom nuklearnom naoružavanju.

Indirektni efekti bombardiranja Irana vjerojatno će biti jednako katastrofalni. Izraelski vojni udari, koje bi mogao pokrenuti protiv Irana dovest će do iranskog odgovora. Čini se, da su mjesta na kojima bi Iran mogao početi provoditi mjere odmazde, preko svojih saveznika u Siriji Libanu, ciljajući susjedni Izrael; Teheran bi također mogao nastaviti direktne napade na ključne brodske rute i naftna postrojenja u zemljama Zaljevskog savjeta za saradnju (GCC), u pokušaju da poremeti globalnu rutu zaljevske nafte, koja predstavlja 20% svjetske dnevne proizvodnje, što će biti veliki udar na ekonomiju svijeta posebno zbog ukrajinskog rata. To bi također moglo dovesti do prekida krhkog mira u Iraku i prekida zatišja u Jemenu te posljedično napada pokreta Huti na Saudijska naftna postrojenje kao u 2019.godini, gdje su prilikom napada dronovima na Abqaiq–Khurais prepolovili Saudijsku proizvodnju nafte sa deset na pet miliona barela dnevno.

Politika EU do Irana

Vojni sukob s Iranom bio bi katastrofalan i mora se izbjeći prije nego što bude prekasno. Rat bi imao strašne i kontraproduktivne posljedice za zapad, Izrael, iranske susjede, kao i iranski narod. Evropski pritisak, da se IRGC proglasi terorističkom organizacijom bi bio potez EU protiv državnog entiteta bez presedana, isto tako kao i nedavna odluka Njemačke, da se poništi poziv iranskim zvaničnicima za Münchensku sigurnosnu konferenciju i njih zamijene iranskim opozicionarima u egzilu.

Bez obzira na unutrašnje nemire u Iranu i gušenje demokratskih demonstracija, evropske vlade, a posebno Njemačka vlada moraju se uključiti u napore za sprječavanje šireg regionalnog rata, koji bi trenutna nuklearna situacija mogla izazvati. Washington često sarađuje sa svojim protivnicima, usprkos njihovoj brutalnoj unutrašnjoj politici – Egipat, Saudijska Arabija, Sjeverna Koreja, Kina itd. u situacijama kada je globalna bezbjednost u pitanju.

Njemački političari moraju poštovati diplomatske norme i standarde i raditi na putu smirivanja tenzija i ne povećavati ih u postojećim složenim međunarodnim okolnostima. Izjave Njemačke ministrice vanjskih poslova Annalena Baerbock u Bagdadu prilikom posjete Iraku 7.marta 2023., da Iran ugrožava „stabilnost“ na Bliskom istoku „Iranski režim pokazuje svojim raketnim napadima, da bezobzirno i brutalno potiskuje vlastito stanovništvo, već je očigledno spreman ugroziti živote i stabilnost u cijeloj regiji kako bi održao vlast“.

Iran je osudio izjave Njemačke ministrice i opisao ih kao neprijateljske prema Iranu8, podsjetivši na ulogu Njemačke u toku iransko-iračkog rata 1980-1988 „sramni čin naoružavanja iračkog režima hemijskim oružjem, koje je bilo korišteno protiv iranskih i iračkih vojnika i građana, iznošenjem neosnovanih optužbi protiv Irana”. Njemačka ministrica vanjskih poslova zaboravila je na prekogranične vojne akcije Turske protiv terorističkih grupa u Siriji i Iraku, te Izraela u Siriji i Libanonu.

SAD nedostaju efikasne diplomatske mogućnosti

Iran, koji je postao radikalniji u svojim stavovima i malo je vjerojatno, da će se vratiti istom nuklearnom sporazumu, osim ako ne postigne neke dodatne ustupke. S druge strane, malo je vjerojatno, da će predsjednik Biden prihvatiti slabiji sporazum sa američke tačke gledišta, od prvobitnog sporazuma. Stoga je mogućnost postizanja diplomatskog rješenja uveliko smanjena.

Predsjednik Biden zna, da je nuklearni sporazum „mrtav, ali ga nećemo objaviti“, jer bi takva izjava otvorila vrata težem pitanju, šta bi se dalje moglo dogoditi. Posljednje što Biden želi je novi američki rat na Bliskom istoku, tako da još uvijek može vjerovati, da je pokretanje američkih napada na iranska nuklearna postrojenja posljednje sredstvo. Najvjerojatnija mogućnost je, da će Sjedinjene Države i Izrael povećati pritisak na Iran bez uvođenje ratnog stanja, na način koji garantuje usporavanje iranskog nuklearnog programa. Postoje i mnoge druge opcije, uključujući Cyber napade ili tajne sabotažne operacije protiv iranskog nuklearnog programa, izvođenje ograničenih vojnih napada i pooštravanje američkih sankcija Iranu.

Kako naprijed sa nuklearnim Iranom?

Danas moramo razmišljati o nuklearnom Iranu. Može li se s njim koegzistirati na regionalnom i međunarodnom planu? Ako ne, koje su opcije za rješavanje toga? Da li je moguće pokrenuti izraelsko-američki napad za paraliziranje nuklearnog programa? Koje su posljedice i rezultati, koji bi mogli proizaći iz reakcije Irana na takav napad?

Bivši američki državni sekretar Henry Kissinger10 kaže za Iran, da mora izabrati da bude država ili revolucija. Ovim izborom, Iran je, kao država, odlučio da pregovara o svom nuklearnom programu, ne da bi došao do rješenja, već radi ostvarenja ciljeva revolucije, a to je posjedovanje nuklearnog oružja. Ako pregovori ne uspiju, pojavljuje se logika revolucije i njeno pravo na posjedovanje nuklearnog oružja ili u najgorim okolnostima, dostizanje nuklearnog praga za ulazak u nuklearni klub.

Ovdje se može postaviti važno pitanje: zašto neke regionalne sile – poput Indije i Pakistana – posjeduje nuklearno oružje, a da Iran na to nema pravo? Može se reći da je fundamentalna razlika između Irana i ovih sila ta što Iran svoj regionalni projekat usklađuje sa svojim nuklearnim oružjem, što znači da ima političke projekte za ekspanziju, uokvirene u religijskim i ideološkim formulacijama.

(Primjer vlada u Bagdadu, Sirijski režim, Hezbollah u Libanonu, Hamas i islamski džihad u Palestini te pokret Huti u Jemenu.. itd.)

Sva razmišljanja trebala bi se fokusirati na proučavanje opasne faze kroz koju regija, a možda i svijet prolazi, ako stvar dostigne tačku pokretanja vojnog napada na iranski nuklearni program.

Posljednja stvar o kojoj vrijedi razmisliti: Šta ako Iran postane nuklearna sila? Hoće li postati odgovorniji u međunarodnim odnosima nego što je do sada?

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad



- Reklama -
spot_imgspot_img
spot_imgspot_img
RELATED ARTICLES

Most Popular