Sve više ljudi želi znati šta tačno jede. Posebno kada je riječ o paradajzu, mnogi ne znaju da „lijep“ plod ne znači i zdrav. Možda ste u zadnje vrijeme i sami primjetili koliko je paradajz zapramo “plastificiran”? Na sebi ima foliju koja se mora ukloniti ukoliko ne želite da Vas posle konzumacije boli stomak.
Paradajz: Crvena zagonetka na tanjiru
U modernom svijetu gdje izgled često vara, paradajz je postao simbol savršene, ali potencijalno štetne hrane. Na policama marketa ga ima tokom cijele godine, ali rijetko ko se zapita kako je moguće da u januaru izgleda isto kao i u julu.
Paradajz koji se prodaje van sezone često potiče iz staklenika, gdje se koristi niz hemikalija poput pesticida, umjetnih đubriva pa čak i hormona rasta. Cilj je jasan – da izgleda što ljepše i traje što duže, bez obzira na to koliko to šteti zdravlju potrošača.
Vanjski izgled može zavarati – glatka, sjajna i savršeno crvena površina često skriva hemijsku pozadinu. Plodovi uzgojeni u prirodnim uslovima obično imaju nesavršenosti – neravnine, sitne ogrebotine ili promjene u boji, što je znak da nisu hemijski „dotjerani“.
Kako prepoznati prirodan paradajz?
Najlakši način da saznate s čim imate posla je da paradajz – presiječete.
Ako unutrašnjost pokazuje žućkaste pruge, tvrdu sredinu ili vlaknaste dijelove, to je znak da nije sazrio prirodnim putem. Ta struktura upućuje na upotrebu sredstava za ubrzano dozrijevanje.
S druge strane, pravi paradajz iznutra je sočan, ravnomjerno crven, mekan i bez neobičnih nijansi. Ukus mu je pun, prirodno sladak i ne zahtijeva mnogo začina da bi bio ukusan.
Ambalaža i „previše savršeni“ plodovi – znak za oprez
Plodovi upakovani u plastične kutije, omotani folijom i poredani kao klonirani primjerci često dolaze iz velikih, industrijskih farmi. Tu se koristi više hemije nego znanja, a miris i ukus gotovo da i ne postoje. Takvi paradajzi mogu mjesecima trajati na policama, ali ne u vašem organizmu.
Paradajz iz lokalnih gajbi ili direktno sa pijace možda ne izgleda spektakularno, ali je vjerovatno mnogo zdraviji. Često miriše po zemlji i suncu, i nosi tragove prirodnog uzgoja.
Nepogrešivi vodiči: miris, dodir i ukus
Ako paradajz nema nikakav miris – ili, još gore, miriše vještački – vjerovatno je tretiran hemikalijama. Dodir može reći mnogo: prirodan paradajz je čvrst, ali ne tvrd kao kamen. Ima laganu elastičnost, što znači da je zreo i prirodno uzgojen.
Ukus je kralj svakog ploda. Ako je paradajz vodenast, bez arome i skoro bezukusan – to je industrijski proizvod. Pravi paradajz daje osjećaj da jedete sunce i zemlju – bogat, pun i topao.
Savjeti za sigurnu konzumaciju
Ako nemate vrt, birajte lokalne proizvođače, pitajte prodavce na pijaci o porijeklu. Često su spremni da iskreno kažu kako i gdje je paradajz uzgajan.
Prije upotrebe, operite paradajz u vodi sa sodom bikarbonom ili malo sirćeta – to može ukloniti dio površinskih pesticida.
Ako imate balkon ili terasu, uzgoj paradajza u saksiji je lakši nego što mislite. Ne samo da znate šta jedete, već ćete uživati u ukusu koji nijedna trgovina ne može ponuditi.
Paradajz nije samo crvena kugla na tanjiru – on je odraz načina na koji živimo i biramo šta unosimo u svoje tijelo. Naučimo ga prepoznati i cijeniti onakav kakav treba da bude – prirodan, sočan i zdrav.
