- Anksioznost se danas sve češće spominje, a nije više problem samo odraslih – i djeca u ranoj dobi mogu pokazivati znakove nemira i stalne napetosti. Stručnjaci upozoravaju da uzrok dječije tjeskobe često nije neki veliki događaj, već svakodnevne roditeljske navike koje naizgled djeluju bezopasno, ali ostavljaju dubok trag.
Jedna od najčešćih grešaka je pretjerana kontrola. Kada roditelji žele upravljati svime – od djetetove odjeće, preko igre, pa sve do načina rješavanja zadaće – dijete dobija poruku da mu se ne vjeruje. To potkopava samopouzdanje i stvara uvjerenje da svijet nije mjesto u kojem ono može samostalno odlučivati. Dijete koje nema priliku da donosi vlastite odluke kasnije osjeća strah pred novim situacijama, jer nikada nije naučilo da se osloni na sebe.
Jednako štetno djeluje i negiranje emocija. Rečenice poput “Nemoj plakati” ili “Preosjetljiv si” možda izgledaju kao pokušaj ohrabrivanja, ali zapravo uče dijete da potiskuje svoje osjećaje. Potiskivanje emocija stvara unutrašnji pritisak, koji vremenom prerasta u zbunjenost i nesigurnost. Istraživanja pokazuju da upravo ovaj obrazac značajno povećava rizik od anksioznih poremećaja u kasnijem djetinjstvu i adolescenciji.
Treći čest problem je perfekcionizam kao standard. Kada roditeljska pažnja i pohvale zavise isključivo od uspjeha, dijete počinje vjerovati da vrijedi samo ako je savršeno. Svaka greška postaje dokaz da nije dovoljno dobro. Stalni pritisak da mora biti najbolje stvara hronični stres i oduzima radost učenja i istraživanja svijeta.
Poseban oblik emocionalnog opterećenja dolazi iz emocionalne nedostupnosti roditelja. Čak i kada su fizički prisutni, roditelji ponekad, opterećeni sopstvenim problemima, ostaju udaljeni na emotivnom planu. Dijete tada osjeća da nije dovoljno važno ili viđeno. Takva rana praznina stvara strah od napuštanja i poteškoće u izgradnji povjerenja u budućim odnosima.
Na sve ovo nadovezuje se niz “sitnih” roditeljskih reakcija – stalno ispravljanje, upoređivanje s drugima, korištenje srama ili umanjivanje osjećaja – koje zajedno stvaraju sliku da dijete nikada nije dovoljno dobro. Svijet tada izgleda opasno, a ljubav i prihvaćenost djeluju kao nešto što se mora zaslužiti, a ne nešto što se podrazumijeva. Upravo te svakodnevne poruke, iako neprimjetne, grade temelje kasnijih anksioznih stanja.
Ipak, dobra vijest je da promjena uvijek ostaje moguća. Djeca ne traže savršene roditelje, već one koji su emocionalno prisutni, iskreni i spremni da priznaju vlastite greške. Jednostavne rečenice poput “Volim te baš takvog kakav jesi” ili spremnost da se djetetu dozvoli greška bez kritike, imaju moć da preokrenu cijelu dinamiku. Kada roditelj kaže “Žao mi je, pogriješio/la sam”, dijete uči da je ljubav bezuslovna i da i odrasli griješe, a to donosi ogromno olakšanje.
Stručnjaci ističu da je otvoren razgovor o emocijama ključan za prevenciju anksioznosti. Djetetu nije potreban roditelj koji zna sva rješenja – dovoljno je da ga sluša i da mu pokaže da su njegove emocije legitimne, bez obzira na to koliko su teške. Kada dijete osjeti da smije reći šta osjeća, razvija unutrašnju sigurnost i otpornost.
Važno je razumjeti da se anksioznost ne pojavljuje preko noći. Ona se gradi godinama, kroz sitne, svakodnevne poruke koje dijete upija, ali se isto tako može ublažiti dosljednim gestama ljubavi, podrške i razumijevanja. Djeca ne trebaju roditelje koji nikad ne griješe; trebaju one koji ih prihvataju i kada griješe.
