Rat 1992. godine brutalno je prekinuo živote i snove mnogih porodica iz Bijeljine. Jedna od tih porodica — Bošnjačka — tog proljeća, zbog eskalacije nasilja i nesigurnosti, napustila je svoj dom i otišla u Njemačku u potrazi za spasom i mirom. Ostavljena je kuća, imovina, uspomene — sve je morao da ode, sa nadom da će jednog dana, ako bude suđeno, vratiti se. Ali niko nije mogao garantirati da će kuća opstati, da imovina neće biti opljačkana ili zauzeta.
Godinama su živjeli u egzilu, boreći se s nostalgijom, strahom i neizvjesnošću, ali čvrsto držeći u glavi misao: jednog dana se vraćamo. I došao je taj dan — početkom 2000-ih odlučili su da posjete Bijeljinu, da vide da li uopšte postoji njihov dom. Sa srcem koje lupa od strepnje i nade, stigli su pred svoju nekadašnju kuću — očekivali su ruševinu, ali su zatekli nešto čega se nisu mogli ni nadati.
Kuća je bila netaknuta, dvorište je bilo uređeno, cvijeće posađeno, a pred vratima ih je čekao čovjek — Srbin, njihov komšija. Taj komšija je, dok su oni bili u izbjeglištvu, redovno obilazio kuću, plaćao račune, popravljao kvarove i brinuo da im imanje ne bude zapušteno. Kada su se pojavili, nasmijao im se i rekao: “Vrata su vaša — uzmite svoj dom nazad kada se vratite.” Taj čin je izgledao nevjerovatno: u vremenu kad su mnogi željeli da prisvoje tuđe — njih je neko sačuvao, bez zakulisnih motiva, bez poruka mržnje, samo iz čiste solidarnosti.
Za ovu porodicu, taj gest nije bio samo povratak imovine — bio je to povratak hope, povratak dostojanstva, podsjetnik da rat ne mora izbrisati sve dobre vrijednosti. Oni su pitali sebe i okolinu: Da li je sve stvarno izgubljeno? Da li je rat uništio čovjeka u čovjeku? Od tog dana nisu mogli više vjerovati da su destrukcija i osveta jedina opcija. Jer — ovoj kući nisu vratili zidove — vratili su ljudskost.
Njihov povratak, priča o čuvanoj kući i prijateljstvu koje se rodilo iz haosa, postali su simbol da su moguće i drugačije priče. Priče koje ne slave rat, osvete i mržnju, nego suživot, empatiju i suštinsku dobrotu. U vremenu kad se na osnovu imena, pripadnosti i predrasuda dijele ljudi — ovakav primjer gradi mostove. Ako komšija čuva tvoj dom dok tebe nema — zar to nije vrijednost koju vrijedi čuvati?
Naravno, ova priča ne briše sve ožiljke rata. Ne vraća izgubljene prijatelje, ne poništava zločine, ne vraća godine koje su nestale. Ali pokazuje da — čak kada se sve sruši — postoji izbor: da budeš dio ruševina, ili da pokušaš da izgradiš novo. I da — i poslije svega — ljudskost i poštovanje nekad ipak pobijede mržnju.
Za porodicu iz Bijeljine, povratak u dom je simbol obnove — dok za sve nas, to je podsjetnik da dom nije samo kamen i zid, nego ljudi, čast i solidarnost.
#Bijeljina #izbjeglice #rat #povratak #ljudskost #solidarnost #suživot #BH #prijateljstvo #dostojanstvo
