„MRS U PU-materinu, ološu!“: Glumac ne bira riječi — kad Dodik pogazi svaku mjeru
Kad politika zagreje atmosferu, a retorika pređe granice zdravog razuma — tada reaguje narod. A ponekad — reaguje neko ko ima glas, ko zna da bude jasan, ko ne pristaje da šuti. Emir Hadžihafizbegović je upravo to napravio. Kada je čuo posljednje izjave Milorada Dodika, koje vrijeđaju ogromnu grupu ljudi, nije mogao da ostane nijem — i na društvenim mrežama poručio je jasno i grubo: „MRS u p…u materinu, ološu!“
Ta četiri ružna, naslana, teška stiha nisu ispala tek kao provokacija — ispala su kao poziv na odgovornost. Kao prepiska sa mržnjom, sa nepravdom, sa onim što se ne smije dozvoliti. Glumac, čovjek umjetnosti, čovjek časti — tako je reagovao.
Dodik — koji je nedavno u Beogradu iznio optužbe da su “Bošnjaci iz Sarajeva” navodno željeli rat i sukob — pokrenuo je lavinu. Poruke su bile oštre, podjele dodatno razglašene, emocije zapaljene. Ali onda je Hadžihafizbegović rekao ono što mnogi misle — ali se boje da glasno kažu. On je ukazao da takve izjave nisu samo retorika — one ruše dostojanstvo, razbijaju suživot, pale mostove među ljudima.
Kada je neko spreman da javno kaže “ološu!” — znači da je sve već previše. Znači da si krstio granicu dobrog ukusa, da si prešao u zonu mržnje, prijetnji, kolektivne stigmatizacije. I da je vrijeme da neko reaguje — glasno, jasno, bez ustezanja.
Ovo nije bilo pitanje “da li si s nama ili protiv nas”. Ovo je bila reakcija čovjeka koji vjeruje da je ljudskost — iznad svega. Da je dostojanstvo — nepovredivo. I da kultura — kultura govora, kultura života — ne može biti žrtvovana na oltaru politike i jeftine provokacije.
Mnogi kažu da je to “preoštra reakcija”. Da “glumci ne bi trebali da se miješaju u politiku”. Ali — kad politika dirne u živote ljudi — u živote običnih, u bol, u strah — onda svako ima pravo da kaže šta misli. I često, oni bez političkih titula, sa istinom u glasu — budu jedini koji govore zaista.
Jer, na kraju — riječi imaju moć. Moć da razdvoje. Ali i moć da ujedine. Kada neko javno povuče crtu — “dosta je”, “neću da slušam laži” — to je možda jedini način da se spasi dignitet. I da se podsjeti: politika nije zabava, nije borba za glasove — nego odgovornost prema ljudima.
Hadžihafizbegović nije bacio prvu rečenicu u prazno. On je bacio kamen u stakleno krilo laži. I time podsjetio — da dok god neko ima slobodu da govori, laž ne može biti normalizovana.
A za one koji šute — ovo je poruka: ćutnja znači pristanak.
Ne, ovo nije “samo jedna uvreda”. Ovo je nazivanje stvari pravim imenima. I — kad neko pređe granicu, neko mora da reaguje.
