U javnom prostoru Bosne i Hercegovine povremeno se pojave izjave koje snažno odjeknu i ostave dugotrajan trag u društvenoj atmosferi. Jedna od takvih izjava dolazi od Milorada Dodika, političara čije riječi često prelaze granice dnevne politike i otvaraju šira pitanja odnosa, identiteta i odgovornosti javnih funkcionera. Ovaj put, povod su bile njegove poruke vezane za aktuelna dešavanja na Bliskom istoku, ali i način na koji ih je povezao sa unutrašnjim odnosima u Bosni i Hercegovini.
U svom istupu, Dodik je govorio o potrebi podrške Izraelu, ali je istovremeno iznio tvrdnju koja je izazvala najviše pažnje i zabrinutosti – izjavu u kojoj je izjednačio jednu ekstremističku organizaciju sa cijelom vjerskom zajednicom u BiH. Takva formulacija, bez obzira na politički kontekst u kojem je izrečena, odmah je otvorila niz pitanja o granicama političkog govora i posljedicama koje takve poruke mogu imati u društvu koje je već duboko opterećeno prošlošću.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj riječi nikada nisu samo riječi. One nose istorijski teret, emotivnu težinu i sjećanja koja su još uvijek svježa za veliki broj ljudi. Upravo zbog toga, svaka javna izjava koja generalizira ili stigmatizira čitave zajednice može dodatno produbiti nepovjerenje i osjećaj nesigurnosti. Poređenje miliona ljudi sa jednom političko-vojnom organizacijom mnogi doživljavaju kao opasno pojednostavljivanje stvarnosti i kao poruku koja ne doprinosi miru niti stabilnosti.
Važno je razumjeti da se međunarodni sukobi, posebno oni poput bliskoistočnog, ne mogu posmatrati crno-bijelo. Oni su rezultat decenija složenih političkih, istorijskih i društvenih procesa. Prebacivanje tih konflikata na unutrašnji teren Bosne i Hercegovine, zemlje koja i sama ima bolno iskustvo rata, dodatno komplikuje već krhke odnose među narodima. Umjesto smirivanja tenzija, takav diskurs često ih pojačava.
Reakcije javnosti pokazale su da veliki broj građana, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, ne želi da bude dio kolektivnih etiketa. Ljudi žele da se vrednuju kao pojedinci, po svojim djelima i karakteru, a ne kroz prizmu globalnih sukoba ili ekstremnih grupa s kojima nemaju nikakve veze. Generalizacija je uvijek najkraći put ka podjelama, a najduži put ka rješenjima.
Posebno zabrinjava činjenica da ovakve izjave dolaze od političara koji imaju moć i utjecaj. Riječi izgovorene s takvih pozicija ne ostaju u zraku – one oblikuju narative, utiču na međuljudske odnose i često postaju gorivo za nove sukobe, makar one verbalne. Odgovornost javne riječi u društvu poput bh. trebala bi biti veća nego igdje.
S druge strane, ova situacija ponovo otvara važno pitanje: kome zapravo koriste ovakve izjave? Građanima koji se bore s ekonomskim problemima, odlaskom mladih i nedostatkom perspektive – sigurno ne. Političke poruke koje se hrane strahom i podjelama često služe kratkoročnim interesima, dok dugoročno ostavljaju duboke pukotine u društvu.
U konačnici, Bosni i Hercegovini ne trebaju nove etikete, poređenja i sukobi uvezeni iz drugih dijelova svijeta. Potrebni su razum, odgovornost i svijest da su mir i stabilnost krhki. Javne ličnosti bi morale biti svjesne da svaka izgovorena rečenica ima težinu, posebno u zemlji gdje su riječi nekada bile uvod u tragediju. Samo pažljivim i odgovornim govorom moguće je graditi društvo u kojem se ljudi ne plaše jedni drugih, nego zajedno traže rješenja za zajedničku budućnost.
#politika #BosnaiHercegovina #javnirječnik #odgovornost #međunacionalniodnosi #mir #dijalog #ljudskost #bezgeneralizacije #zajednickabuducnost
