ZAŠTO ČAK NI PLATA OD 1.750 KM I DVA DANA SLOBODNA NE PRIVLAČI RADNIKE — PROBLEM KOJI GOVORI MNOGO O MNOGOČEMU
U jednoj od većih farmi u Bosni i Hercegovini nude uslove koji bi, na prvi pogled, trebali da izgledaju privlačno — plata od 1.750 KM mjesečno, organizovan rad “dva dana rade, dva dana slobodna”, rad u automatizovanom izmuzištu, bez preteškog fizičkog posla. Ipak — uprkos svemu — vlasnik farme otkriva da ne može da pronađe radnike. Situacija je šokantna: ponuda izgleda primamljivo, ali nema prijava.
Radno vrijeme je uredno — smjene ujutro i uveče, mjesečno oko 120–130 radnih sati, uz toplu ishranu i solidnu platu. “Ako ima nekoga da radi — zaposlio bih odmah tri radnika”, kaže vlasnik. Međutim — niko ne dolazi. Razlog? Ljudi ne vide da je to “dovoljno” za život danas. Plata od 1.750 KM, mada izgleda solidno na papiru, u praksi ne prati rast cijena, troškove života, inflaciju, očekivanja. Mnogima je manja plata prihvatljivija ako s tim dolaze bolji uslovi, stabilnost, vrijeme za porodicu.
U tom kontekstu — posao u poljoprivredi, posebno na farmi — više ne privlači mlade. Oni koji su navikli da razmišljaju o budućnosti, da planiraju, da traže sigurnost, ne vide sebe kao radnike u štali, sa ranom smjenom, sa životom koji je sveden na rad i smjenu. Vlasnik kaže da zaposlenike uglavnom pronalazi među starijom populacijom — ljudima koji su “iz Titovog sistema”, koji imaju navike, disciplinu i razumiju šta znači red i rad — jer mlađi ne žele da rade takvo nešto.
Ovo nije samo problem jedne farme — ovo je simptom šire društvene bolesti. Veliki broj radnika u BiH smatra da su plate nedovoljne, da ne prate troškove života, da ne nude perspektivu. Samim tim — spremni su da traže drugačije prilike: da odu van, da promijene profesiju, da traže neka primamljivija radna mjesta.
Drugi problem je — percepcija posla u poljoprivredi. Rad u štali, s kravama, sa ranom smjenom — često je stigmatizovan kao “posao za ljude bez opcija”. Mladi ne žele da rade taj “težak i nepoželjan posao”, čak i kad plata izgleda primamljivo. I to također stavlja do znanja da se traži drugačiji standard života, ne samo plata.
Rezultat je — manjak radne snage. Ne samo u poljoprivredi, nego u mnogim sektorima koji zahtijevaju radnu snagu — i to dok je nezaposlenost i dalje visoka, i dok država “traži radnike”.
Ako ova dinamika ne bude prekinuta — poljoprivreda, stočarstvo, sela, ruralna područja bi mogli da se suoče s ozbiljnom krizom: nema ko da radi, nema generacija koje žele da ostanu, nema perspektive. A to znači – propast onoga što je nekada bila osnova života mnogih porodica.
Za poslodavce — ovo je signal da plata sama po sebi nije dovoljna. Potrebni su uslovi, poštovanje radnika, pouzdanost, dostojanstvo. A za društvo — da se prestane potcjenjivati rad, da se promijeni percepcija prema zanatima, prema radu, da se mladima ponudi nada i perspektiva ovdje, ne negdje vani.
U suštini — ako ni 1.750 KM ne “prodaje posao”, onda je pitanje: da li je ovo problem plate, ili problem sistema? Odgovor je vjerovatno — oboje.
