Mlada, a već simbol sela: Saška Tomanić i njena crvena priča s traktorom
U svijetu koji se brzo mijenja i gdje većina mladih sanja o životu u gradovima, ponekad nas iznenadi priča koja vraća vjeru u tradicionalne vrijednosti. Ovo je priča o djevojci koja umjesto asfalta bira zemlju, umjesto ekrana – traktor, a umjesto zabava – jutarnju rosu i miris svježe pokošene trave.
Šesnaestogodišnja Saška Tomanić iz sela Pranjani kod Gornjeg Milanovca pokazuje da ljubav prema selu nije stvar nostalgije – već stvar izbora.
Život na selu nije lak, ali donosi jednu posebnu čaroliju. Svakodnevne obaveze poput brige o stoci, obrađivanja zemlje ili održavanja doma zahtijevaju mnogo truda i vremena. Za većinu mladih to je iscrpljujuće, ali za Sašku – to je njen način života. Dok njeni vršnjaci raspust provode na bazenima ili uz telefone, Saška dane provodi – za volanom traktora.
Njena priča nije počela juče. Još kao mala djevojčica pokazivala je interesovanje za poljoprivredu. Ljubav prema traktoru rodila se rano, iako je njen otac isprva bio skeptičan. „Prevelika mašina za jednu djevojčicu“, mislio je. Ali Saška nije odustajala. Već u četvrtom razredu osnovne škole prvi put je sjela za volan traktora, uz očevu podršku i strpljenje. I uspjela je. Danas, vozi traktor samostalno i bez ikakvih problema – i to kao pravi profesionalac.
Njena crvena mašina postala je simbol sela. Komšije je gledaju s divljenjem dok upravlja kosilicom, vuče bale sijena ili pomaže u setvi. Nema posla kojeg se boji, nema izgovora – samo volja i želja da se pomogne.
„Za mene to nije obaveza, već zadovoljstvo“, kaže Saška. I kad krene škola, nestrpljivo čeka da završi nastava kako bi se vratila na imanje i nastavila s radom. Za nju selo nije ograničenje – ono je sloboda, porodica i ritam koji razumije.
U planu joj je i polaganje za traktor – naredne godine želi upisati auto-školu kako bi stekla zvaničnu dozvolu. Tako će moći legalno voziti i van sela, bez ograničenja, ali i s većim osjećajem sigurnosti.
Ono što izdvaja Sašku nije samo to što vozi traktor. To je njen odnos prema radu i porodici. U njenom domu sve se radi zajedno – s roditeljima, sestrama, uz mnogo smijeha i podrške. Taj zajednički rad stvara posebnu vezu, uči ih životnim vrijednostima i jača porodične odnose.
U vremenu kada mnogi mladi bježe sa sela, Saška pokazuje da ono može biti mjesto sreće, uspjeha i ponosa. Njen primjer je podsjetnik da vrijednosti poput poštenog rada, skromnosti i ljubavi prema prirodi ne smiju nestati. Upravo iz tih korijena raste stabilna, odlučna i inspirativna generacija.
Na kraju, Saška poručuje da svoje detinjstvo na selu ne bi mijenjala ni za šta. Njena priča je tiha ali moćna poruka – da se sreća ne mjeri kvadratima stana, već osjećajem pripadnosti, korisnosti i ljubavi prema onome što radiš.
