- On nije samo bivši profesionalac s dugom karijerom, već i porodični čovjek koji je naučio kako se život nastavlja i nakon reflektora. Njegova priča govori o ljubavi, gubicima, odanosti i snazi koju čovjek crpi iz porodice.
Iako je u očima javnosti dugo bio sinonim za sportski uspjeh, njega samog najviše definiše uloga oca. Svoje dvije kćerke često opisuje kao centar svog svijeta, izvor inspiracije i razlog za svakodnevni napor. Na njegovom tijelu istetovirana su njihova imena – simboli emocionalne povezanosti, ali i posvećenosti porodičnim vrijednostima.
Zanimljivo je da je jedna ruka ostala prazna – s nadom da će jednog dana nositi ime sina. Ova simbolična gesta nije rezultat praznovjerja, već odraz snažne očinske ljubavi i dubokog poštovanja prema ideji porodice kao temelja života. Za njega, biti otac ne znači samo pružiti materijalnu sigurnost, već i biti prisutan, pažljiv i emotivno dostupan.
U njegovoj životnoj priči bilo je i teških poglavlja, poput gubitaka koji se rijetko dijele javno – spontanih pobačaja koji su duboko pogodili njegovu porodicu. Umjesto da tu tugu zadrži za sebe, odlučio je javno govoriti o tome, ističući važnost razgovora i razbijanja tišine oko ovakvih iskustava.
Njihov život nikada nije bio potpuno privatan – konstantno pod lupom, često meta glasina, nagađanja i senzacionalističkih naslova. Ipak, uspio je postaviti jasne granice između javnog i privatnog. Njegov pristup – tišina, samokontrola i dosljednost – pokazao je da se i u centru pažnje može sačuvati ono najvrijednije: mir u porodici.
Njegova sportska karijera bila je ispunjena putovanjima, izazovima i pobjedama, ali on danas mnogo više govori o onome što je naučio putem, nego o samim trofejima. Kao menadžer, pomaže mladima da ne naprave iste greške, usmjerava ih ka disciplini i strpljenju. Za njega, sport je više od igre – to je škola života.
Ipak, ono što se manje zna, jeste njegova posvećenost pomaganju drugima. Bez pompe, bez medijske pažnje, uključivao se u brojne humanitarne akcije. Nikada nije tražio priznanje – pomagao je iz iskrene potrebe da bude koristan i da vrati zajednici. Takvi potezi govore tiho, ali odražavaju karakter jasnije od bilo koje riječi.
Iako je sportske kopačke okačio o klin, snovi mu nisu prestali. I dalje se nada proširenju porodice, ali u međuvremenu, najvažniji cilj mu je da djevojčice koje odgaja izrastu u ljude sa čvrstim moralnim stavovima. Njegov san više nije medalja, nego da njegovo nasljeđe budu djeca koja će poštovati rad, dobrotu i dostojanstvo.
Priča o njegovom životu ne može se ispričati samo kroz broj utakmica ili sportskih transfera. Ona se priča kroz tihe trenutke kada je odlučio da ne uzvrati na provokacije, kroz dane kada je birao porodicu prije slave, i kroz noći kada je tješio svoje bližnje umjesto da traži pažnju publike.
Njegov put pokazuje da iza sportskog imena može stajati čovjek s dubokim emocijama, spreman da se suoči s izazovima koje život nosi daleko od terena. Porodica, dostojanstvo i odgovornost ostaju njegovi najveći prioriteti, a to je upravo ono što ga izdvaja u moru poznatih.
