ISPOVIJEST BOSANCA: „U TOKU RATA SAM REKAO — AKO PREŽIVIM, OTIĆU U TOPOLO, SRBIJA, DA VIDIM ŠTA JE TO. EVO KAKO SAM PROŠAO.“
Rat donosi najteže trenutke koje čovjek u normalnim okolnostima ne može ni zamisliti. Ali čak i u tim najmračnijim trenucima, postoje priče koje govore o radoznalosti, ljudima, životnim lekcijama i nenadanim susretima. Jedna takva priča dolazi od čovjeka iz Bosne koji je, dok je rat bjesnio, izgovorio jednostavnu rečenicu koja mu je kasnije postala sudbinska: „Ako preživim — otići ću u Topolu, u Srbiju, da vidim šta je to.“
Bio je to trenutak kada je rat još bio intenzivan, strah je bio svakodnevna realnost, a granice između naroda i država bile su oštre i opterećene historijom. U tom ambijentu, ova isprva gotovo neozbiljna izjava zapravo je odražavala jednu dublju ljudsku potrebu: želju da se shvate drugi ljudi, njihove sudbine i život iz drugog ugla.
Nakon završetka rata, dok su mnogi pokušavali da vrate normalnost u svoje živote, on je ostao dosljedan svojoj riječi. Godine su prolazile, ali ideja o putovanju u Topolu je ostala s njim — ne iz neke političke želje, nego iz radoznalosti i potrebe da razumije. „Nisam znao šta da očekujem“, kaže on sada. „Bio sam spreman da vidim ljude očima koje nisu obojene ratnim pričama.“
Kada je konačno došao do Topole, dočekao ga je mir koji je bio potpuno različit od onoga na šta je navikao ranije u životu. Nije ga dočekalo ni neprijateljstvo, ni distanca — već su ga ljudi pozdravili kao gosta. Mještani su ga pitali odakle dolazi, šta ga je dovelo, šta je radio tokom rata i — bez obzira na sva historijska opterećenja — počeli su da pričaju o običnim stvarima: o poslu, porodici, jeseni koja stiže, putu kroz selo.
Najvažniji trenutak tog susreta nije bio politički — već ljudski.
Jedan domaćin je okupljenom gostu ponudio stol, domaći hljeb i rakiju, i rekao: „Nismo protiv nikoga. Samo želimo mir i da ljudi mogu da žive normalno.“
Za našeg sagovornika, to je bila najveća lekcija. „Nisam očekivao da ću dobiti osmijeh, toplinu i razgovor kao da se znamo godinama“, prisjeća se. „Nisam otišao da tražim pravdu ili ispriku — otišao sam da razumijem. I to je bila prava nagrada.“
Tokom njegovog boravka, posjetio je škole, stare ulice, parkove i kafane. Gdje god bi stao, ljudi su razgovarali s njim — ne o ratnim strašnim pričama, nego o svakodnevnim životima. Pričali su mu kako rade u poljima, kako planiraju zimu, kakvi su planovi za djecu, i kako žele da njihovi unuci imaju bolji život nego što su oni imali.
To je promijenilo njegov pogled na svijet.
Nije to bila politička posjeta. Nije postojala agenda. To je bila posjeta čovjeka koji je htio da vidi ljudsko lice na drugoj strani — i to mu je donijelo mir u duši.
On kaže da su ga ljudi u Topoli naučili nešto važno: „Rat ne definiše ljude. Ljudi definišu život.“
Ova ispovijest nije priča o heroizmu ili tragediji — to je priča o ljudskosti iznad granica, historije i stereotipa.
I danas, kad priča drugima o svom putovanju, kaže: „Nije važno odakle ješ — važno je kakav si čovjek. Ja sam otišao tamo da vidim ljude. I pronašao sam prijatelje.“
I možda je upravo to poruka koju svijet najviše treba čuti:
Nismo linije na mapi — mi smo ljudi koji mogu da se razumiju ako im damo šansu.
#ispovijest #rat #pomirenje #ljudskost #Topola #putovanje #Balkan #razumijevanje #mir #susret #zivotneLekcije
