Nekim ljudima sudbina od rođenja nije bila naklonjena, ali ih to ne sprječava da nastave da traže istinu. Priča koju vam danas donosimo razbija predrasude i pokazuje koliko su odgovori važni – čak i kad ih čekamo cijeli život.
Tužna životna priča Sajmona Proteroa započela je 1966. godine, kada je kao tek rođena beba ostavljen ispred toaleta Doma za nezbrinutu djecu u malom mjestu u Velsu. Pronađen svega nekoliko sati nakon rođenja, odmah je prebačen pod hitnu njegu, a zatim i usvojen. Bez imena, bez prošlosti, ali sa budućnošću koju je stvorila brižna porodica, Sajmon je odrastao u selu nedaleko od doma gdje je ostavljen.
Porodica koja ga je usvojila dala mu je bezuslovnu ljubav i pažnju. Kada je imao devet godina, usvojitelji su mu, uz pomoć stručnjaka, otkrili istinu o njegovom porijeklu. Iako su se trudili da to učine na što bezbolniji način, vijest da je bio napušten ostavila je dubok trag na Sajmonovu dušu. U njemu se od tog trenutka rodila snažna potreba da sazna ko su njegovi biološki roditelji i zašto su ga ostavili.
Godinama kasnije, ohrabren podrškom supruge Helen, Sajmon se prijavio u televizijsku emisiju koja pomaže ljudima da pronađu izgubljene članove porodice. Nije znao ništa o svom rođenju – ni tačno mjesto, ni identitet roditelja. Posebno ga je motivisala smrt voljene supruge, koja je dijelila njegovu želju da pronađe odgovore.
Putem DNK analize, istraživači emisije došli su do važnog otkrića – pronađena je njegova biološka porodica. Nakon 58 godina potrage, Sajmon je napokon bio blizu odgovora koje je cijeli život tražio. Međutim, sudbina je imala još jedan bolan udarac za njega.
Njegova biološka majka, sada u dubokoj starosti, odbila je da ga upozna. Tvrdila je da se ne sjeća detalja iz tog vremena i izrazila strah od mogućih zakonskih posljedica. Za Sajmona, koji je očekivao barem objašnjenje, to je bio još jedan trenutak odbacivanja.
Ipak, tračak nade pojavio se kada su se članovi njegove šire porodice – rođaci s majčine strane – javili s iskrenom željom da ga upoznaju. Prvi put u životu vidio je vlastitu fotografiju iz doba kad je bio beba, zahvaljujući arhiviranim novinskim tekstovima iz 1966. godine.
Sajmon ne krije da i dalje priželjkuje susret sa biološkom majkom. “Voleo bih da joj pogledam u oči i postavim samo jedno pitanje – zašto?”, rekao je emotivno. Osećaj napuštenosti ga prati tokom cijelog života, ali ga ne slama – on ga pretvara u snagu da nastavi potragu.
Za njega su njegovi usvojitelji pravi roditelji – oni koji su mu dali ljubav, dom i vrijednosti. Međutim, pitanje koje i dalje odzvanja u njegovoj tišini – zašto me je moja majka ostavila – ostaje bez odgovora.
Sajmon i dalje čeka. Tiho, strpljivo, ali s vjerom da vrata koja su sada zatvorena, ipak mogu biti otvorena.
