„NENA MI JE GOVORILA: ‘AJLA, NISI PRAVA MUSLIMANKA AKO NE ODEŠ TETI ANDI PRED BOŽIĆ DA POMOGNEŠ’“
Priče o međuljudskim odnosima često otkrivaju mnogo više o nama nego što znamo priznati. Posebno kada se one svode na svakodnevne trenutke dobrote, nesebičnosti i razumijevanja. Jedna takva priča dolazi iz Sarajeva, iz usana mlade djevojke Ajle, koja je podijelila svoje iskustvo o tome kako ju je njena nena, starija žena dubokog života i iskustva, naučila važnoj lekciji — lekciji o suosjećanju i zajedništvu koja nadilazi nacionalne i vjerske granice.
Ajla je odrasla u porodici gdje se poštovala tradicija, kultura i vjera — kao i mnogi drugi u regiji, gdje su običaji i identitet često snažno povezani s konkretnim vjerskim praznicima i proslavama. Međutim, upravo joj se dogodila situacija koja ju je natjerala da preispita ono što je do tada smatrala „normalnim“ shvatanjima vjere i identiteta.
Sve je počelo kada joj je njen prijatelj i komšinica – teta Anda, starija žena iz komšiluka, zatražila pomoć u pripremama za Božić — hrišćanski praznik. Teta Anda nije bila samo poznanica; bila je nekadašnja komšinica koju je Ajla često viđala kako se trudi oko svojih unuka, kako peče kolače ili čisti kuću uoči praznika i bez ikakvog interesa za uzvrat.
Kada joj je nena predložila da pomogne tetki Andi u pripremama — čišćenju, dekorisanju, kuhanju — Ajla je u prvi mah bila iznenađena. „Zar mi to nije bilo ‘tuđe’? Zar to nije nešto što se radi samo ako si dio te tradicije?“ pitala se. No, nena joj je tada rekla nešto što je duboko odjeknulo u njenom srcu:
„Ajla, nisi prava muslimanka ako ne odeš teti Andi pred Božić da pomogneš u pripremama i čišćenju. Jer prava vjera se ne mjeri riječima, nego djelima.“
Ta rečenica, jednostavna ali snažna, bila je poput šamara — ne zbog grube namjere, nego zbog istine koju je nosila. Ajla je odlučila poslušati svoju nenu i otišla kod tete Andi nekoliko dana prije Božića. Ono što je uslijedilo promijenilo je njen pogled na zajednicu, susjede i samu suštinu vjere.
Teta Anda je dočekala Ajlu kao da je već dio porodice. „Hvala ti, draga moja, što si došla. Nije mi lako sve sama srediti, pa će mi tvoja pomoć jako značiti,“ rekla je s osmijehom. A zatim su zajedno počele raditi: prati prozore, spremati jelo, razgovarati o životu, o prijateljima — i smijati se.
Za Ajlu su to bili momenti koji su puno značili. Tijekom zajedničke šetnje do trgovine kako bi kupile posljednje sastojke za praznik, teta Anda joj je ispričala kako je i sama, dok je bila mlađa, učila pomagati drugima bez pitanja „ko si i odakle si“. „Vjera je ljubav,“ ponavljala je. „Vjera je čovjek čovjeku.“
Na dan Božića, teta Anda je pozvala Ajlu da ostane na zajedničkoj večeri. „Ovo nam nije samo večera,“ rekla je dok su postavljale sto. „Ovo je slika onoga što znači biti ljudi jedni prema drugima.“
Ajla je tada shvatila da su njena očekivanja o tome šta znači biti muslimanka — samo dio šire slike. Da vjera nije samo ritual, nego empatija, dobrota i spremnost da se pomogne bez obzira na vjeru ili naciju druge osobe.
Nakon tog iskustva, Ajla je poručila:
„Moja vjera me naučila da volim i poštujem druge — ali ta pomoć koju sam pružila tetki Andi, to mi je pokazalo da je ljubav prema drugima prava suština vjere.“
Ova priča postala je inspiracija mnogima — ne zbog religije, nego zbog ljudskosti koja nas povezuje čak i tamo gdje su razlike najizraženije. I dok se svijet često fokusira na ono što nas dijeli, priče poput ove podsjećaju da dobrota i zajedništvo ne poznaju granice — ni vjerske ni kulturološke.
#Zajedništvo #Humanost #Dobrota #Vjera #Ljudskost #Sarajevo #Božić #PričeIzŽivota #Empatija #Solidarnost #BezPredrasuda #Povezanost
