Postoje priče koje ne traže veliku pozornicu, ne trebaju bombastične naslove niti teške riječi, jer njihova snaga leži u jednostavnosti i iskrenosti. Jedna takva priča dolazi kroz sjećanje Ajle na njenu nanu, ženu čije su riječi i postupci ostali duboko urezani u njen život i oblikovali njeno shvatanje vjere, ljudi i svijeta oko sebe. Ta poruka je bila jasna, ali u isto vrijeme i iznenađujuća: „Nisi prava muslimanka ako ne odeš teti Anđi pred Božić da joj pomogneš u pripremama i čišćenju.“
Teta Anđa bila je njihova komšinica, starija žena koja je svake godine, pred Božić, sama pripremala svoj dom i trpezu. Ajla je od malih nogu učena da je normalno, ljudski i ispravno da ode, pomogne, očisti, doda ruku i učini da se neko osjeti manje sam i zaboravljen. Nije bilo važno koje vjere je ko, niti šta se tog dana slavi. Važno je bilo biti čovjek.
U toj kući se nije govorilo o razlikama, nego o komšiluku, poštovanju i uzajamnoj brizi. Tokom Ramazana, teta Anđa bi dolazila s kolačima i lijepim riječima, a za Bajram bi Ajlina porodica uzvraćala pažnjom. Ti mali, svakodnevni gestovi stvarali su osjećaj zajedništva koji ne može uništiti nijedna etiketa, politika ili podjela. Ljudi su se gledali po srcu, ne po imenu ili vjeri.
Ajla danas priznaje da tek s godinama u potpunosti razumije dubinu naninih riječi. Nena je znala da prazna religioznost, bez empatije i dobrote, ne znači mnogo. Post, molitva i običaji imaju svoju vrijednost, ali bez saosjećanja, solidarnosti i pomoći drugima, oni ostaju samo forma. Zato je insistirala da Ajla ide teti Anđi, ne kao obavezu, već kao lekciju o životu.
Ova priča je podsjetnik na neka prošla vremena, ali i opomena sadašnjosti. U svijetu gdje se ljudi sve češće dijele, etiketiraju i svrstavaju, ovakvi primjeri pokazuju da zajednički život nije mit, nego nešto što se gradi svakodnevnim malim djelima. Jedna metla, jedan osmijeh, jedna posjeta – ponekad govore više od hiljadu riječi.
Najvažnija poruka koju Ajla nosi iz ovog sjećanja jeste jednostavna i univerzalna: ljudi se ne dijele po vjeri, nego po tome jesu li dobri ili loši. Sve ostalo su dodatne oznake koje ne bi smjele određivati odnos prema drugom čovjeku. Upravo zbog toga ova priča dotiče mnoge, jer u njoj prepoznajemo ono najbolje što društvo može imati – čist odnos među ljudima.
U vremenu buke, podjela i brzog zaborava, ovakve priče nas tiho podsjete da ljudskost nema kalendar, da pomoć ne poznaje granice i da su najvažnije lekcije često dolazile od naših baka i djedova, koji su svijet razumjeli jednostavnije, ali i mudrije. Ako postoji istinska vjera, onda se ona prepoznaje u tome koliko smo spremni biti tu za druge – bez pitanja, bez interesa i bez potrebe da se to posebno naglašava.
#ljudskost #dobrota #zajednistvo #komsije #postovanje #zivotnelekcije #balkanskeprice #empatija #humanost #vrijednosti
