NOVINAR IZ BEOGRADA OTIŠAO U BOŠNJAČKO SELO — ONO ŠTO MU JE REKAO MEŠTANIN SRUŠILO STEREOTIPE
Novinar iz Beograda — sa svojim snimateljem — krenuo je da uradi reportažu u bošnjačkom selu nedaleko od Zvornika, mjestu gdje su povratnici islamističke nacionalnosti vratili svoje domove nakon rata. Htjeli su da vide “situaciju iz prve ruke”, jer su političke priče i tabloidi često govorili da je to “opasna zona”, da “povratnici ne puštaju nikog sa strane” i da “Srbi ne prolaze”. Ipak — realnost je bila mnogo drugačija nego priče.
Kada su stigli u blizini sela, nailazili su na upozorenja: seljani iz okolnih mjesta su im poručivali da ne idu dalje — “Tamo gore ćete stradati”, govorili su. Ali odlučili su — idu dalje, pješice, jer nije bilo prevoza. I prošli su kroz sela gdje su ih lokalci upozoravali da odustanu. Ipak, znatiželja i posvećenost poslu ih je vodila naprijed.
Kada su stigli pred ulaz u selo, naišli su na stražare. Napetost je bila očigledna: nekada su, kažu, ljudi iz tog sela navikli da odbijaju svakog “sa strane”, posebno ako dolazi iz Srbije. Novinar je glasno rekao — “dolazim iz Beograda”. U tih trenuka vladao je trenutak tišine, srce je poskočilo. Ali stražar koji je prišao — plavokos, srednjih godina — umjesto prijetnje, pružio je ruku i nasmijao se.
Rekao je samo jedno — „Svaka vam čast što ste došli iz Beograda da uradite priču o nama. Hajde, uđite, ovdje ste dobrodošli“. Taj poziv je bio neočekivan, jer priča u medijima nikad ne prikazuje ovakve momente — odmah pomoći, poslati ruku prijateljstva, ponuditi kafu i protegnutu gostoljubivost.
Novinar i snimatelj prihvatili su, a odvedeni su do jedne starije kuće — sa tragovima rata, oštećenim zidovima. Prvi domaćin ih pita — „Znate li Muju, radio je prije rata kao kelner na Terazijama?“ Naravno da nisu — ali ta rečenica je razbila zid predrasuda. Pokazala je da je nekada postojao most između ljudi, da je nekada život tekao normalno. I ta pomisao — “zašto smo uopšte ratovali” — odzvanjala je tiho, ali jasno.
Tokom razgovora sa povratnicima — ljudi su pričali mirno, dostojanstveno. Nisu negirali patnju, nisu širili mržnju. Govorili su o životu, o tome da žele da rade, da im djeca idu u školu, da im je stalo da selo ponovo oživi. Da mnogi nisu željeli rat, nego mir; da im je jedina želja bila da se vrate kući — i da žive normalno.
Na kraju, domaćin je samo mahnuo dok su odlazili: „Pazite na putu — i svratite opet. Ovdje ste uvijek dobrodošli.“ Nije bilo politike. Nije bilo uvjeta. Samo ljudskost.
Zaključak? Kad sve ide kroz senzacije, tabloidnu retoriku ili priče o podjelama — lako je zaboraviti da su ljudi ljudi. Da imaju domove, prošlost, rane, ali i želju za životom i običnom svakodnevicom. Ova priča — o povratnicima, o novinaru i o jedan domaćinu koji je prije svega vidio čovjeka — podjeća nas da mržnja i predrasude nemaju obavezu da diktiraju sudbinu.
Bio si iz Beograda? Dobrodošao si — ako se otvori srce, ne granice.
#ljudskost #povratak #mir #razumijevanje #Balkan #normalanŽivot
