- Neke priče o ljubavi nisu romani sa srećnim krajem – one su zrelije, bolnije i stvarnije. U njima se radost i tuga stapaju u jedno, a uspomene postaju snaga koja nosi kroz život. Takva je priča Elvire i Slobodana, koja je počela jednim pogledom na plaži, a nastavila se borbom protiv predrasuda, neizvjesnosti i, na kraju, tugom koja ne prestaje.
Elvira je još kao mlada djevojka vjerovala u sudbinu, ali nije mogla ni slutiti koliko će je jedno ljeto promijeniti iz korijena. Tog dana, među stotinama ljudi na obali, ugledala je njega – visokog mladića sa očima boje zelenog junačkog smaragda i osmijehom koji je djelovao kao poziv na slobodu. U tom trenutku, srce joj je jasno reklo: “On će promijeniti sve.” Bila je to tiha odluka u njenoj duši, bez obzira na sve što je znala da će doći.
Sudbina je, činilo se, već počela da piše svoje poglavlje – sutradan su se ponovo sreli na istom mjestu. Elvira je ušla u more, a za sobom je čula korake. Kad se okrenula, stajao je ispred nje – isti onaj mladić od sinoć. Pogled mu je bio iskren, a riječi jednostavne i srdačne: “Kako se zoveš?” “Elvira,” odgovorila je tiho, a on je, s toplinom u glasu, rekao: “Slobodan. Iz Majdanpeka.”
Njihov prvi razgovor trajao je kao da traje godinama. Sve je bilo prirodno, lako, a u Elviri se budila sigurnost koju nikada prije nije osjetila. Iako je znala da njena porodica neće blagonaklono gledati na tu vezu, kada joj je Slobodan zatražio broj telefona – nije se dvoumila. Nije ni slutila da će se već pri prvom pozivu suočiti s očevom strogom zabrnom.
Njen otac, Ševko, tradicionalan i zaštitnički nastrojen, prekinuo je razgovor i jasno stavio do znanja da za takav kontakt nema mjesta. Ali Slobodan nije odustajao. Nazvao je ponovo – u pravi čas. Ovaj put Elvira je uspjela da razgovara s njim, i taj kratki razgovor bio je dovoljan da probudi nešto veliko.
Nekoliko dana kasnije, Slobodan je napravio hrabar korak – prešao je stotine kilometara kako bi je ponovo vidio. Njegov dolazak u Beirne bio je dokaz odlučnosti. U njegovom prisustvu, Elvira je osjetila mir, snagu i osjećaj da je donijela pravu odluku. Tog 29. avgusta 1994. godine, ostavila je sve poznato iza sebe i pošla s njim u novi život.
- Njihova ljubav bila je snažna i bezrezervna. Iako su dolazili iz različitih svjetova, njihove razlike su ih spajale, ne razdvajale. Uprkos nepovjerenju okoline, stvorili su dom ispunjen toplinom i postali roditelji dvoje djece.
Ali život je, kao što zna, često surov prema onima koji previše vole. Dok je Elvira bila trudna s njihovim trećim djetetom, Slobodan iznenada umire. Tuga je došla tiho, ali se zadržala duboko. Elvira je ostala sama, noseći ispod srca njihovog sina i hiljadu pitanja koja više nikada neće dobiti odgovor.
U najtežim danima, oslonac joj je bio njen otac – isti onaj koji se nekada protivio toj ljubavi. “Ova djevojka je prošla kroz više nego što iko zaslužuje,” rekao je ljekaru, nemoćan da ublaži bol koju je gledao u Elvirinim očima. I dok se svijet nije zaustavio, i dok su svi nastavili dalje, ona je pronalazila snagu u novom životu koji je nosila.
Danas, Elvira živi s uspomenama koje bole, ali i s novim poglavljem koje je naučila da gradi bez mržnje. Njeno dijete, plod ljubavi koju je život prekinuo prerano, postalo je simbol nade. Slobodan živi u njenim pričama, u očima njihove djece, u svemu što je ostalo neizgovoreno.
