“PUSTITE GA — MENI ĆU GA UBITI!” — PRIČA KAKO JE SRBIN 1992. SPAŠAVAO ŽIVOT ŽEKERIJAHU
U jednom od najtežih i najnemirnijih dana rata 1992. u Bosni i Hercegovini, desila se scena koju mnogi pamte kao simbol ljudskosti u svijetu punom mržnje i straha. Dok su tenzije rasle, a vojne jedinice i paravojne formacije djelovale bez pravila i kontrole, jedna reakcija običnog čovjeka — srpskog borca — spasila je život Žekeri Jahu, čovjeku čije ime i danas odzvanja u sjećanjima onih koji su ga čuli.
U trenutku kada je Žekeri bio zarobljen — okružen neprijateljskim snagama i spreman na najgore — čula se povika: “Pustite ga — meni ću ga ubiti!” Ta rečenica je bila očekivana kao najgora moguća, jer je godina bila 1992., rat je bjesnio, a emocije i nacionalne tenzije dosezale su vrhunac. Ali ništa u toj situaciji nije bilo onako kako se činilo.
Umjesto da izvrši najavljenu prijetnju, čovjek koji je vikao te riječi — pripadnik srpskih formacija — imao je potpuno drugačiju namjeru. Ljudi koji su tada bili prisutni i danas pričaju kako je to bio momenat u kojem se istorija zaustavila na sekundu — i tada se desilo nešto što niko nije očekivao: on je zapravo zaštitio Žekeri Jahu od pogibelji.
Ta rečenica nije bila prijetnja — bila je test, poziv, momentualan izljev bijesa kojeg su sapletene okolnosti rata pretvorile u paradoks i transformisale u moralnu odluku. Umjesto da učini ono što je najavio — čovjek je stao pred druge borce i rekao im: „Ne dopustite da mu se šta desi — on neće biti povrijeđen.“
U tom haosu, bilo je teško razaznati šta se tačno desilo, ali svjedoci su kasnije govorili da se radilo o ljudskoj odluci u kojoj je, u trenutku kada se činilo da su svi izgubili kompas — jedan čovjek ipak odabrao da spasi život, a ne da ga oduzme.
Žekeri Jaho, za kojeg se vjeruje da je u to vrijeme bio običan civil ili ranije ratnik bez značajnijih političkih ambicija, ostao je živ zahvaljujući toj odluci. Nakon incidenta, ostao je dugo u regionu, pokušavajući da pronađe svoj put kroz rat, izbjeglištvo, strah i neizvjesnost. Ali priča o njegovom spašavanju nikada nije ostala zaboravljena — ona je postala simbol da čak i u najmračnijim trenucima ljudskost može procvjetati.
Godinama poslije, onaj srbin koji je reagovao ovako, ne samo da nije zaboravljen — već je tema mnogih priča, sjećanja i susreta. On sam je kasnije govorio da te riječi nisu bile planirane — bile su refleks trenutka, reakcija srca koje je gledalo u očima drugog ljudskog bića, bez nacionalnih prefiksa i bez okvira mržnje.
U posljednjem javnom istupu, on je rekao:
“Ne gledam više tko je musliman, ko je Srbin — gledam ko je čovjek. Ako neko zaslužuje da živi — treba ga pustiti. To nisam uradio zato što sam bio bolji, nego zato što sam shvatio da niko ne zaslužuje da umre zato što su drugi ludjeli.”
Žekeri Jaho je kasnije pokušao da pronađe tog čovjeka — da mu se zahvali licem u lice. Želio je da mu kaže: “Nisam zaboravio taj dan. Niti ću ikada zaboraviti te riječi koje su mi dale još jedan život.”
Ovo nije samo priča o ratu — ovo je priča o trenutku u kojem je ljudskost pobijedila historiju, politiku i mržnju. U vremenu u kojem su se ljudi dijelili po nacijama, vjerama i strašnim stereotipima, jedna odluka je pokazala da može postojati drugačiji put — put koji bira život, a ne smrt.
Možda je upravo to poruka koja i danas ima smisla:
Da dokle god postoji ljudi koji su spremni da spasu drugog čovjeka, bez obzira na sve, postoji i nada za svijet.
#ljudskost #mir #rat #život #prevazilaženje #humanost #Balkan #pomirenje #sjećanje #istorija #nada
