Sve je gotovo, dvostruka igra Dragana Čovića dolazi na naplatu – i po prvi put se čini da nema više prostora za manevar, nema više rezervnog plana, nema više izlaza bez političke cijene. Godinama je Čović uspijevao balansirati između Zagreba, Sarajeva, Mostara, Bruxellesa i vlastite baze, glumeći stabilnog evropskog političara, dok je istovremeno vješto održavao nacionalne tenzije kao glavni izvor vlastite moći. Ta strategija mu je dugo donosila rezultate, ali danas se sve više vidi da se konopac previše zategao.
U političkom smislu, Čović je igrao klasičnu balkansku šah-partiju: prema međunarodnoj zajednici nastupao je kao „faktor stabilnosti“, a prema domaćoj publici kao „jedini zaštitnik Hrvata“. Problem je što su se te dvije uloge s vremenom počele sudarati. Bruxelles više ne gleda blagonaklono na beskrajne blokade institucija, ucjene i prijetnje, dok domaća javnost – čak i dio hrvatskog biračkog tijela – sve otvorenije postavlja pitanje: šta smo konkretno dobili osim stalnih kriza?
Najveći paradoks Čovićeve politike je to što je godinama tvrdio da se bori za prava Hrvata, a zapravo je sistem doveo u stanje gdje su ta prava još nesigurnija i slabija nego prije. Umjesto stvarnog ekonomskog i društvenog napretka, dobili smo začarani krug: malo se zaprijeti, malo se blokira, malo se pozove na „ugroženost“, pa se onda sve to koristi kao izgovor za ostanak na vlasti. I tako u krug, već skoro dvije decenije.
Danas, međutim, situacija je drugačija. Međunarodni pritisak je veći, strpljenje je manje, a unutrašnje podjele u BiH su postale toliko iscrpljujuće da više niko nema luksuz da ih vječno proizvodi. Čovićeva retorika sve češće nailazi na zid – čak i kod onih koji su mu ranije bili saveznici. Ono što je nekad prolazilo kao „tvrda pregovaračka pozicija“, danas izgleda kao čista politička ucjena.
Posebno je zanimljivo kako se sada vraćaju sve one rečenice koje je godinama ponavljao: da želi evropski put, funkcionalne institucije, stabilnost. Papir trpi sve, ali realnost je neumoljiva. Ako zaista želi Evropu, onda mora prihvatiti kompromise. Ako želi funkcionalnu državu, onda mora odustati od stalnih blokada. A ako želi stabilnost, onda mora prestati živjeti od kriza.
Dvostruka igra više ne funkcioniše jer su svi naučili pravila. Nema više iluzije da se može istovremeno glumiti evropski lider i domaći nacionalistički komandant. Ta maska se polako topi, a ispod nje ostaje političar koji je predugo igrao na istu kartu i sada se suočava s činjenicom da je špil potrošen.
I tu dolazimo do suštine: Čović više nema kud. Ne može se potpuno okrenuti Evropi jer bi time izgubio kontrolu nad narativom straha. Ne može se ni potpuno vratiti u tvrdi nacionalizam jer time gubi međunarodnu podršku. Ostaje zarobljen između dvije stvarnosti – i upravo tu leži njegov najveći politički poraz. Nije izgubio zato što su ga porazili protivnici, nego zato što ga je porazila vlastita strategija.
Možda je najtužnije u svemu tome što obični ljudi, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi, već odavno plaćaju cijenu te politike. Dok se lideri nadmudruju, ljudi odlaze, ekonomija stagnira, a mladi traže spas u Njemačkoj, Austriji i Irskoj. Politika je postala sama sebi svrha, a narod tek statistika u nekoj tuđoj igri moći.
I zato ova priča nije samo o Draganu Čoviću. Ovo je priča o cijelom modelu vlasti na Balkanu – gdje se kriza proizvodi kao političko gorivo, gdje se strah koristi kao kampanja, a „nacionalni interes“ kao izgovor za lični. Čovićeva dvostruka igra samo je jedan primjer, ali možda i najjasniji dokaz da takav sistem ima rok trajanja.
Jer u jednom trenutku, čak i na Balkanu, dođe naplata. A kad dođe, više ne pomažu ni parole, ni zastave, ni stari trikovi. Ostaje samo pitanje: hoće li iko iz toga išta naučiti ili ćemo, po starom običaju, samo promijeniti imena, a zadržati iste igre?
#politika #BosnaIHercgovina #Balkan #dvostrukaigra #realnost #istina #narod #buducnost #evropa #kriza
