- U svijetu u kojem dominiraju brzina, tehnologija i potrošački stil života, teško je i zamisliti da postoje zajednice koje se dobrovoljno odlučuju za život u potpunoj izolaciji, daleko od svega što smatramo “normalnim”. Njihova svakodnevnica je svjedočanstvo o otpornosti, samoodrživosti i povezanosti s prirodom.
Duboko u srcu kineske provincije Guidžou, na impozantnoj visini od 1800 metara, postoji selo koje kao da je izašlo iz neke davne epohe – urezano u planinsku stijenu, skriveno u pećini, nevidljivo savremenom svijetu. Tamo gdje nema ni struje ni puteva, gdje zvuk automobila nikad nije odjeknuo, postoji zajednica koja broji više od stotinu ljudi. Njihov dom nije građevina, već prirodna šupljina u planini, pretvorena u funkcionalno i organizovano naselje, daleko od očiju svijeta.
Do ovog izolovanog sela ne vodi nijedan put. Nema asfaltnih traka, nema zemljanih staza ni mostova. Jedini način da se stigne do tamo jeste višesatna šetnja uzbrdo, kroz divlju prirodu, bez ikakvih urbanih orijentira. Uprkos toj izolaciji, život je ovdje decenijama tekao punim plućima – porodice su se rađale i rasle, djeca su išla u školu, a zajednica je živjela u miru, okrenuta sebi i prirodi koja ih okružuje.
Jedan od najfascinantnijih aspekata života u ovom pećinskom selu bio je postojanje škole. U jednom periodu, škola je imala čak 186 učenika, koji su učili u uslovima nezamislivim za današnje pojmove – bez električne energije, bez savremenih nastavnih sredstava, u prostoru gdje su zidovi bili vlažne stijene, a svjetlost dolazila kroz prirodne otvore u kamenu. Ipak, posvećenost obrazovanju bila je snažna, jer su roditelji i učitelji vjerovali da znanje ne zavisi od infrastrukture, već od volje.
Međutim, početkom 2000-ih godina, kineske vlasti donijele su odluku da se pećinsko selo rasformira. Zvanično objašnjenje bilo je da “u savremenoj Kini ne treba da postoje pećinski ljudi”, što je izazvalo brojne reakcije, kako u zemlji, tako i van njenih granica. Ova zajednica nije bila primitivna, niti neorganizovana – naprotiv, bila je primjer samoodrživosti i međuljudske solidarnosti, funkcionišući bez ikakve pomoći države.
Uslijed medijske pažnje i interesovanja turista, vlasti su se ipak odlučile na djelimično preseljenje stanovnika, prvenstveno djece, kako bi im omogućile pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama u modernijim uslovima. Ipak, oko stotinu stanovnika odlučilo je da ostane.
Za te ljude, pećina nije bila simbol siromaštva ili zaostalosti. Naprotiv, ona je predstavljala slobodu – slobodu da žive u skladu sa sobom, bez pritisaka spoljašnjeg svijeta. Njihova svakodnevnica bila je tiha i jednostavna, ali bogata onim što savremenom čovjeku često nedostaje – prisustvom, međusobnim poštovanjem i stvarnim zajedništvom.
Ova priča pokreće važnu raspravu o tome šta zapravo znači biti civilizovan. Da li je civilizacija rezervisana samo za one koji imaju Wi-Fi, klimu i asfaltirane ulice, ili je to možda šira ideja – sposobnost da se zajednica organizuje, opstane i njeguje vrijednosti koje nemaju cijenu?
Danas, pećinsko selo u Guidžou predstavlja simbol otpornosti i alternativnog pogleda na život. Možda će jednog dana svi stanovnici sići niz planinu i pridružiti se svijetu koji smo navikli zvati “normalnim”, ali sve dok stoje visoko u planinama, njihova poruka ostaje jasna: pravi mir ne traži luksuz, već smisao.
