- U devedeset prvoj godini života otišla je jedna od najprepoznatljivijih dama domaće scene – osoba čija je prisutnost zračila plemenitošću, a talenat trajno obilježio pozorište i ekran. Vijest o njenoj smrti brzo se proširila među kolegama, prijateljima i publikom, izazvavši val tuge, ali i zahvalnosti za sve što je za sobom ostavila.
Tokom duge karijere, nije samo tumačila važne likove, već je gradila odnose koji su se protezali izvan scene. Njena koleginica i bliska prijateljica istakla je koliko je taj gubitak težak, prisjećajući se dana provedenih zajedno u čuvenoj gradskoj pozorišnoj kući. Osvrnula se na vedrinu, energiju i duh kojim je pokojna umjetnica obasjavala prostor – i u trenucima kada je bilo teško.
“Iako sam znala da joj nije dobro, vjerovala sam da će se oporaviti. Nikad nisam ni pomislila da će ovako završiti,” rekla je s iskrenom tugom, pokazujući koliko je nada bila prisutna do posljednjeg trenutka. Istakla je da je rad sa njom bio ne samo profesionalni izazov, već i čisto zadovoljstvo – zahvaljujući toplini i razumijevanju koje je unosila u svaku saradnju.
Poznata po sposobnosti da pronađe zajednički jezik i s onima koji su potpuno različiti, umjetnica je bila most između ljudi. Njena ličnost – tiha, blaga, a opet snažna – bila je oslonac ne samo na sceni, već i u svakodnevnom životu. Kolegama je bila inspiracija, ali i podrška u najtežim trenucima.
Jedna druga glumica prisjetila se njihovog odnosa riječima koje ne ostavljaju ravnodušnim – “Bila mi je kao majka, starija sestra i mlađa sestra u jednom.” Opisala je njihovo prijateljstvo kao rijetko i duboko, protkano i radošću i tugom, ali uvijek iskreno i prisutno. Njihova bliskost se gradila godinama, a opstajala i kada su reflektori bili ugašeni.
Poseban trenutak koji je pomenula bio je proslava njenog 90. rođendana, kada su se okupili najbliži prijatelji i kolege. “Taj dan je bio ispunjen smijehom i radošću. Kao da nam je poručila da se život mora slaviti – sve dok traje.” Bila je to posljednja prilika da svi osjete onu živu, neugaslu snagu koja je krasila njenu ličnost.
Tokom života, umetnica je učila druge strpljenju, tišini i poštovanju – vrlinama koje rijetko srećemo danas. Nije bila samo profesionalac, već i čovjek koji je znao kada treba da govori, a kada da samo bude prisutan i pruži ruku.
U njenoj karijeri nizale su se važne uloge, ali i sitni, svakodnevni trenuci ispunjeni toplinom i pažnjom prema ljudima. Svi koji su imali priliku da s njom rade, složni su u jednom – njena prisutnost je činila svijet boljim mjestom. Nije težila publicitetu, ali je ostavljala dubok trag gdje god bi se pojavila.
Za mnoge je njen odlazak podsjetnik koliko je život krhak, ali i koliko su sjećanja dragocjena. Kroz riječi onih koji su je voljeli, oživljava slika žene koja je svojim osmijehom donosila mir, a svojom igrom ostavljala bez daha.
Njeno naslijeđe neće se mjeriti samo nagradama, već i srcima koja je dotakla – kolega, prijatelja, publike. Iako više nije fizički prisutna, ostaje u pričama koje se prenose, u sjećanjima koja ne blijede i u umjetnosti koju je stvarala s lakoćom.
Ona je dokaz da istinska veličina ne traži pažnju – već ostavlja tihe, ali neizbrisive tragove. I dok se nova imena pojavljuju na sceni, ona će ostati vječna inspiracija – za sve one koji vjeruju da umjetnost mora imati dušu.
