Objava jednog veterana Vojske Republike Srpske posljednjih dana izazvala je snažne reakcije širom Bosne i Hercegovine, ne zato što sadrži provokaciju, već zato što u nekoliko rečenica pogađa bolnu istinu koju mnogi osjećaju, ali rijetko izgovaraju naglas. Njegov status, upućen simbolično „Muji, bratu“, govori o ratu, ali još više o onome što je došlo poslije – o razočaranju, prevarenim idealima i ljudima koji su platili najveću cijenu, dok su se drugi obogatili.
Veteran u svojoj objavi otvoreno priznaje da su „pucali jedni na druge“, vjerujući u priče o zaštiti naroda, časti i opstanku, dok su se u pozadini stvarali novi slojevi moćnika. Njegove riječi ne nose mržnju prema drugom narodu, već gorčinu prema onima koji su rat iskoristili kao sredstvo za lično bogaćenje. Upravo zato je objava snažno odjeknula – jer dolazi iz usta čovjeka koji je bio tamo, koji je nosio uniformu i koji danas nema luksuz da se skriva iza političkih fraza.
Posebnu težinu daje ton kojim se obraća „Muji“, kao simbolu običnog čovjeka s druge strane linije fronta. U tom obraćanju nema uvreda, već umor i tuga, priznanje da su obični ljudi, bez obzira na ime ili vjeru, bili topovsko meso u rukama onih koji su rat posmatrali kao priliku. Ta rečenica – da su se jedni borili, a drugi bogatili – odzvanja kao kolektivna ispovijest generacije koja danas živi sa skromnim penzijama, traumama i osjećajem da su izigrani.
Reakcije na društvenim mrežama pokazale su koliko je ova poruka dotakla ljude. Javili su se i bivši borci, i civili, i ljudi iz različitih krajeva BiH, potvrđujući isto iskustvo: rat su vodili siromašni, a mir su preuzeli bogati. Mnogi su u komentarima isticali da ovakve poruke ne slabe ničiji identitet, već ga jačaju – jer priznanje grešaka i manipulacija nije izdaja, nego hrabrost.
Ova objava je i podsjetnik da ratne priče nisu crno-bijele, koliko god ih politika pokušavala takvima prikazati. Iza svake uniforme bio je čovjek, iza svakog metka porodica, a iza svakog groba nečija neostvarena budućnost. Veteranova poruka ne traži osvetu, niti preispisivanje historije, već pošten pogled unazad i pitanje: ko je stvarno dobio, a ko je sve izgubio?
U društvu koje još uvijek često živi od podjela i straha, ovakve ispovijesti su rijetke, ali dragocjene. One ne brišu bol, ali je barem imenuju. I možda upravo u tim tihim priznanjima leži jedina šansa da nove generacije ne ponove iste greške – da ne ginu za tuđe račune, tuđe vile i tuđe interese.
Jer kad veteran, koji je nosio pušku, danas kaže da su obični ljudi prevareni, to nije politička poruka. To je ljudska istina, izgovorena kasno, ali iskreno.
#BiH #Veterani #RatnaIstina #ObicniLjudi #Pomirenje #ZivotPoslijeRata #Ispovijest
