Nedavni slučaj u Zagrebu — u kojem je Marija Tatjana Zrno, časna sestra, tvrdila da ju je nožem napao nepoznati muškarac uz povike „Allahu ekber“ — završio je dramatičnim padom priče. Policija je nakon istrage saopštila da napada nije bilo: prema njihovim saznanjima, žena je sama sebi nanijela ozljedu nožem koji je prethodno kupila.
Tokom istrage, ispitani su svi relevantni elementi — medicinski nalazi, svjedoci, prostorne okolnosti i logistika navodnog napada. Istraga je pokazala nelogičnosti u njenoj verziji događaja: nije pronađen nijedan trag koji bi potvrdio da ju je napao neko drugi, niti je bilo dokaza za nekoga ko je u blizini mogao počiniti napad. Kako su istražitelji rekli — oboljela je sama sebi nanijela ranu.
Ovaj slučaj je, nažalost, još jedan primjer kako brzo — uz buru medijskih natpisa i društvenih mreža — priča može eskalirati u javnosti i prerasti u političku i etničku debatu. U prvom momentu je veliki broj medija i korisnika interneta plasirao da je migrant uzvikivao „Allahu ekber“ dok je navodno napadao časnu — i ta verzija je — bez provjere — dočekana s vjerom, strahom, uvjerenjem.
Ali činjenice su pokazale suprotno. Policija je utvrdila da nije bilo ničega što ukazuje na napad: ni nepoznatog počinitelja, ni svjedoka, ni tragova nasilja u okolini; samo tragove koji vode ka samopovređivanju. I dok je žena ranjena i medicinski zbrinuta, njena verzija se izjalovila pred dokazima.
Šta to znači za društvo? Prvo: sistem brzog reagovanja na nasilje, senzacionalne naslove i „viralnu istinu“ — nije dobar prijatelj demokratije i pravde. Kada se bilo šta — i bilo ko — proglasi krivcem na osnovu nepouzdanih svjedočenja, a činjenice se ne sačekaju — rizik je da pretrčimo u etničku ili ksenofobnu paniku. Ovaj slučaj nas podsjeća da strah, mržnja i predrasude imaju mnogo jači start nego što imaju dokaze.
Drugo: institucije — policija, tužilaštvo, mediji — moraju imati hrabrosti da kažu istinu, ma koliko bila nepopularna u početku. Transparentnost istrage, objavljivanje rezultata, jasno saopštavanje činjenica — jedini su način da se spriječi da lažne informacije dobiju težinu realnosti i da pogon za mržnju dobije gorivo.
Treće: odgovornost je kolektivna. Nije samo posao institucija da zaštite istinu — svaki čovjek koji čita, komentariše, dijeli — ima obavezu da kritički sagleda informacije, da ne širi paniku, da ne pretpostavlja. Jer svaka lažna priča — posebno ona koja uključuje sudbinu migranata, vjere, nacionalnosti — može biti korak ka društvenom raslojavanju, netrpeljivosti, strahu koji se hrani kroz netačne priče.
Na kraju, slučaj časne sestre iz Zagreba nije samo jedna vijest — to je lekcija: koliko je važno čekati činjenice, a ne šaradu. Koliko je lako aktivirati strah, a koliko je teško vratiti istinu. I koliko je, na kraju, krhak most povjerenja u medije, institucije i ljude — i koliko je važno da ga čuvamo svaki dan.
#Zagreb #istina #policija #mediji #odgovornost #migranti #diskurs #pravda #sloboda #kritickamisaona
