Nekad smo bili porodica, sada smo samo sjećanje. Prije više od tri godine, jedan otac iz Bosne ostao je sam sa svoje troje djece. Supruga ga je, bez ikakve najave, ostavila nakon deset godina braka – i to ne samo njega, već i njihovu djecu.
“Jednog dana je jednostavno nestala. Otišla je u Njemačku. Niti oproštaja, niti objašnjenja.” Tek par dana kasnije, preko poznanica, saznao je da je napustila zemlju. Nije se vratila da vidi djecu, niti ih je nazvala. Jedino što je uradila bilo je da se dva puta pojavi – da završi papire za razvod. I to je bilo sve.
“Nisam joj pravio probleme. Htio sam biti gospodin. Danas se pitam da li sam trebao.” U svojoj tišini, u dostojanstvu kojim je ispratio taj kraj, nosio je nadu da će se možda jednom okrenuti, zapitati za svoju djecu. Ali to se nije desilo.
Danas, bivša supruga uživa život iz snova – barem ako je suditi po društvenim mrežama. Putovanja, luksuz, osmijesi, provodi… sve ono što je on sa djecom mogao samo sanjati. Ubrzo nakon razvoda udala se za drugog čovjeka – stranca, i čini se da su stare veze i obaveze potpuno nestale iz njenog života.
Ali dok ona, kako kaže, “uživa”, ovaj otac živi sasvim drugu stvarnost.
“Radim. Niti sam neradnik, niti sam problem. Ali plata nije dovoljna.” Brine o djeci. Brine o roditeljima. Sve je na njegovim leđima. Nisu gladni, nisu žedni, ali sve ostalo – od školskih potreba do osnovnih životnih udobnosti – je na minimumu.
“Ne mogu ni da zamislim sebe kako uživam u nečem skupom, a da mi djeca pate.” Ove riječi opisuju dubinu njegovog očinstva. Nije ogorčen zbog luksuza koji bivša supruga danas živi, nego zbog potpune nezainteresovanosti koju pokazuje prema djeci koju je rodila.
“Živio sam sa njom 10 godina. Poznavali smo se mnogo duže. Ali da je ovako sebična, nikada nisam mogao ni zamisliti.” Najveće razočaranje nije u tome što je otišla, nego što je prestala biti majka.
Ova priča nije izmišljena. Nema dramatike filma ni poetske ljepote romana. Ovo je svakodnevna borba jednog čovjeka koji je ostao sam sa troje djece – i koji nije prestao da se bori.
Tužno je što djeca moraju rasti bez majke. Još tužnije je što ona to ni ne primjećuje. Ali ova priča je i podsjetnik da postoje očevi koji ne bježe od odgovornosti, koji uprkos teškoćama ostaju stub porodice. Možda bez mnogo para, ali sa srcem koje djeca prepoznaju.
