- Smrt Josipa Pejakovića duboko je potresla mnoge, ali za neke, kao što je Dragan Stojković Bosanac, to je bio gubitak prijatelja, a ne samo javne ličnosti. Njihova veza bila je mnogo više od poznanstva – bila je to istinska povezanost duša kroz umjetnost i život.
Kada je objavljena vijest da je Josip Pejaković preminuo u 78. godini, region je zanijemio. Za mnoge, to je bio kraj jedne epohe – epohe duha, borbe, glume i riječi koje su odzvanjale dublje od scene.
Na svom Instagram profilu, Bosanac nije krio emocije. Objavio je crno-bijelu fotografiju Josipa, prožetu tugom, i napisao jednostavno, ali snažno: “Zbogom, dragi prijatelju. Hvala ti za sve trenutke, za umjetnost kojom si oplemenio naše živote.”
Njihovo prijateljstvo nije bilo površno. Kako Bosanac kaže, Josip je bio oličenje dostojanstva, čovjek koji je riječima dirao pravo u srce, čak i kada je bio u najvećim životnim izazovima. Bio je neko čije prisustvo grije, a odsustvo ostavlja prazninu. Njihov odnos bio je spoj umjetničkog divljenja i istinske ljudske povezanosti – nešto što danas, nažalost, rijetko postoji.
Josip Pejaković nije bio samo glumac. Bio je simbol borbe, otpora i duhovne snage. Umro je nakon dugog perioda teških zdravstvenih problema i čak 17 operacija, ali njegov duh nije nikad poklekao. Bio je poznat kao umjetnik koji je znao živjeti punim plućima i u najgorim danima.
- Na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu nastupio je u više od 50 predstava. Glumio je u brojnim filmovima, ali posebno je ostao upamćen po svojim monodramama koje su oduševljavale publiku širom Balkana. Predstave poput “Za kim zvona zvone”, “Kuća žalosti”, “Višnjik” i “Braća Karamazovi” i danas se smatraju temeljima bosanskohercegovačkog teatra.
U trenutku kada mu je zdravlje otkazivalo, Pejaković se nije povukao. Nastavio je stvarati, govoriti, pisati – jer umjetnost mu je bila terapija, a scena dom.
S druge strane, Bosanac, iako poznat širom regiona, ostaje skroman čovjek koji cijeni porodične vrijednosti. U ovom tužnom trenutku, još jednom je pokazao koliko mu je važna privatnost, porodica i istinska ljudska bliskost. Iako često na televiziji, o njegovom privatnom životu se zna vrlo malo.
Supruga Dunja, koju rijetko ko viđa u javnosti, već 45 godina stoji uz njega. “Moja žena nikada nije tražila slavu kroz moj uspjeh. Ona je moj stub, moj najdublji izvor podrške i snage,” rekao je Bosanac u jednom intervjuu. U vremenu kada se brakovi ruše na sitnicama, njihova ljubav traje – tiha, nenametljiva, ali snažna.
Njihov sin Aleksandar gotovo je nepoznat javnosti, a kćerka Aleksandra, poznatija kao Džidža, jedina je koja je odlučila da dijeli dio svjetla reflektora sa ocem. “Dunja pravi kadaif bolji nego u Istanbulu,” nasmijano je rekao jednom prilikom, naglašavajući koliko cijeni toplinu doma i sitne radosti.
“Svaki odlazak boli, ali ljudi poput Josipa nikada ne odlaze potpuno. On živi kroz ono što je ostavio iza sebe,” zaključio je Bosanac.
Josip Pejaković bio je više od glumca. Bio je savjest naroda, pjesnik duše i svjetlo u mračnim vremenima. Njegov odlazak ostavlja tugu, ali i obavezu – da pamtimo, cijenimo i prenosimo ono što je on stvorio. A to je, možda, i najvažnije što čovjek može ostaviti iza sebe.
