Jednog dana, u malom bosanskom mjestu, gdje se ljudi poznaju po imenima, a ne po vjeri ili naciji, dogodila se scena koju mnogi danas prepričavaju sa osmijehom i knedlom u grlu. Nije to bila nikakva velika politička izjava, niti spektakularan događaj, već nešto što je u svojoj jednostavnosti pokazalo koliko je suživot na ovim prostorima duboko ukorijenjen.
Efendija je, kao i mnogo puta ranije, ušao u lokalni kafić gdje su već sjedili njegovi komšije Srbi. Nije tu bilo nikakve pompe, nikakvih kamera, samo obični ljudi koji su došli na kafu i razgovor. Atmosfera opuštena, priče svakodnevne – o vremenu, životu, poslu i porodici.
Kada je efendija zakoračio unutra, spontano je izgovorio: “Selam alejkum.”
U tom trenutku, mnogi su očekivali tišinu ili možda samo klimanje glavom. Međutim, desilo se nešto što je iznenadilo i njega i sve prisutne.
Okupljeni Srbi su gotovo uglas odgovorili: “Alejkumu selam!”
U prostoriji je na trenutak nastala tišina, ali ne ona neugodna, nego ona koja nosi težinu emocije. Osmijesi su se pojavili na licima, a pogled između ljudi govorio je više nego hiljadu riječi. Nije to bio odgovor iz formalnosti, nego iz poštovanja i dugogodišnjeg komšijskog odnosa.
Jedan od prisutnih kasnije je rekao da tu nema ništa čudno, jer su odrasli jedni uz druge, dijelili i dobre i teške dane, slavili praznike i pomagali se kada je bilo najteže.
„Kod nas se čovjek prvo gleda kao čovjek, pa tek onda sve ostalo“, kazao je jedan stariji mještanin, objašnjavajući kako su se takve stvari oduvijek podrazumijevale.
Ovaj događaj nije bio organizovan, nije bio režiran, niti je imao političku pozadinu. Bio je to spontani trenutak koji je podsjetio na ono što mnogi zaboravljaju – da obični ljudi često žive mnogo složnije nego što to prikazuju mediji i politika.
Efendija je, vidno dirnut, sjeo za sto i nastavio razgovor kao da se ništa posebno nije dogodilo. Ali u njegovim očima vidjela se zahvalnost. Jer taj mali gest značio je mnogo više od običnog pozdrava. Bio je to znak međusobnog uvažavanja, kulture i zajedničkog života koji traje generacijama.
Takve situacije podsjećaju na staru bosansku izreku da komšija nije onaj koji dijeli tvoju vjeru, nego onaj koji dijeli tvoju svakodnevnicu. Upravo zato, u tim krajevima nije neobično da se jedni drugima čestitaju praznici, pomaže oko kuće ili sjedne na kafu bez obzira na razlike.
U vremenu kada se često nameću podjele i tenzije, ovakve priče djeluju gotovo nestvarno, ali su zapravo duboko stvarne. One pokazuju da ispod slojeva politike i buke društvenih mreža postoji tiha većina ljudi koja bira normalan život, poštovanje i mir.
Na kraju, ono što je počelo kao običan pozdrav pretvorilo se u snažnu poruku – da su riječi most, a ne zid, i da se suživot ne gradi velikim govorima, nego malim, iskrenim gestovima.
I možda baš zato ta scena iz kafića ostaje zapamćena kao simbol jedne drugačije Bosne i Hercegovine – one u kojoj se ljudi ne iznenade kada čuju „selam“, nego jednostavno odgovore sa poštovanjem, jer znaju da su prije svega komšije, a tek onda sve ostalo.
#Bosna #Suživot #Poštovanje #Komšije #PričaIzŽivota
