“DEDO, ZAŠTO NE OREŠ TAJ DIO ZEMLJE, SINE? I AKO SI MUSLIMAN, NEMOJ TO ZAORAVATI — TU JE NEKADA SRBIN SLAVU SLAVIO”
Jedna jednostavna rečenica koja je odjeknula među ljudima na društvenim mrežama postala je povod za širu raspravu o sjećanju, identitetu i međuljudskim odnosima u Bosni i Hercegovini. U pitanju je situacija u kojoj je mladić pitao svog djeda zašto ne obrađuje određeni dio zemlje, čak iako su se okolnosti života promijenile — a djedov odgovor je otvorio temu koja često ostaje neizgovorena.
Priča počinje kada je mladić primijetio da određeni komad njive, koji je dugo vremena u porodici, ostaje neobrađen. Taj dio zemljišta je, kako kaže njegov djed, nekada pripadao porodici koja je živjela u selu prije rata — konkretno, porodici srpskog porijekla koja je, zbog ratnih okolnosti, svoje domove napustila. “Tu je nekada Srbin slavio slavu”, kaže djed, podsjećajući na tradiciju koja je bila dio života tog mjesta.
Mnogi bi u ovakvoj situaciji odreagovali emotivno ili opterećeno politikom, ali djed, koji je musliman, vjeruje u nešto sasvim drugačije: “Ta zemlja nosi priču i sjećanje. Ja sam je naslijedio, ali ne mogu je jednostavno zanemariti ili zaboraviti zbog nekih razlika. Nije u pitanju samo svojevrsna sentimentalnost — radi se o poštovanju onoga što je tu bilo i ko je tu živio.”
Ovaj odgovor je posebno dirnuo mnoge koji su čuli priču, jer ukazuje na unutrašnji dijalog koji vodi jedna osoba — rastući između historije i stvarnosti, između identiteta i humanosti. U vremenu kada se često naglašavaju razlike, njegova poruka jasno kaže da je poštovanje drugih i sjećanje na njih – ljudska vrlina, a ne slabost.
Tradicionalne i kolektivne uspomene često su duboko ukorijenjene u zemlju, kuće i okućnice širom Bosne i Hercegovine — i ne samo toga: ljudi čuvaju sjećanja kroz običaje, praznike, pjesme, priče oko ognjišta. Djedov komentar ukazuje na način kako je moguće nositi se sa tim sjećanjima bez mržnje ili zanemarivanja.
Mnogi komentatori su upravo na to ukazali: da ova priča nije samo o jednoj njivi ili jednom komadu zemlje, nego o načinu na koji se ljudi odnose prema prošlosti i onome što su ostavili drugi prije njih. U situacijama gdje su zajedničke uspomene često potisnute ili zaboravljene, ovakav stav oživljava vrijednosti koje spajaju, a ne razdvajaju.
Profesor sociologije iz regije kaže da je ovakvo ponašanje — gdje se poštuju tragovi drugih bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost — rijetka pojava koja zaslužuje pažnju. To je primjer kako ljudi mogu prevazilaziti stege ratne prošlosti i gledati dalje, prema budućnosti koja se gradi na razumijevanju i poštovanju.
“U srcu ove priče nije zemlja — u srcu je ljudskost i sjećanje koje odolijeva podjelama,” kaže sociolog. „Priče poput ove grade društvo gdje ljudi mogu biti svesni svojih korijena, ali ne i opterećeni mržnjom prema drugom.“
Mnogi korisnici društvenih mreža koji su pročitali ovu priču su se obradovali iskrenosti starca i rekli da im je to jedna od najljepših poruka o zajedništvu koje su čuli u posljednje vrijeme. Djedov stav je podsjetnik da istorija nije tu da razdvaja ljude, nego da bude podstrek za međusobno poštovanje i razumijevanje.
Na kraju, ovaj jednostavan razgovor između djedai unuka otkriva duboku istinu: zemlja na kojoj su ljudi nekad živjeli nosi njihove priče — ali te priče ne moraju biti teret. Umjesto toga, one mogu biti most koji nas povezuje s drugim ljudima i njihovim životima, bez obzira na razlike koje nas možda danas dijele.
#Poštovanje #Istorija #Sjećanje #Humanost #Zemlja #Bosna #Balkan #Uspomene #Razumijevanje #Solidarnost #Predrasude #Zajedništvo #Ljudskost #Razlike #PričeIzŽivota
