U posljednje vrijeme ponovno je podignuta prašina oko druženja javnih ličnosti s kontroverznim imenima — ovoga puta glavnu pažnju privlači fotografija na kojoj su pjevač Dragan Kojić Keba i bivši komandant Naser Orić u bliskom društvu — neposredno nakon njegovog povratka iz Haga. Taj susret iznova otvara stara pitanja o moralnoj odgovornosti estrade, političkoj poruci koju poznata lica šalju i dvostrukim standardima u ocenama javnog ponašanja.
Prema objavljenim informacijama, Keba je bio među onima koji su Orića dočekali po njegovom povratku. Fotografija, nasmijanih lica i opuštenog ambijenta, brzo je odjeknula društvenim mrežama. Za mnoge — jednostavan čin susreta i fotografisanja. Za druge — simbol onoga što je u domaćoj javnosti već dugo tabu: da estradne, kulturne ili zabavne ličnosti često — bez sankcija ili javnog osude — dijele prostor sa ljudima oko kojih se decenijama vode sporne, pa i kontroverzne priče.
Ono što je kratkovidno bi bilo ignorisati činjenice: u zemlji gdje je kolektivna memorija i dalje duboko obojena ratnim sjećanjima, javni apele, izjave i fotografije ne mogu biti posmatrani kao beznačajni. Susret javne figure kao što je Keba sa Orićem ima jasnu simboliku — i poruku. Često se govori da “umjetnik ima pravo da bira društvo i da stane uz svakoga”, ali realnost društva nije samo individualna — ona je kolektivna, hijerarhija emocija, sjećanja i odgovornosti.
Zanimljivo je i to da dok su pojedini pjevači (ili poznate ličnosti) zbog sličnih fotografija bili javno osuđeni, napadani, zabranjivani — njen kolega ovaj put prolazi gotovo bez reakcije. To otvara pitanje selektivnog pristupa: ko odlučuje da li je neko “preko crte” — i po kojim kriterijima? Ako je fotografija sa Orićem problematična, zašto tada isti tretman ne dobiju i oni koji su ranije pozirali sa sličnim ličnostima, a jesu dobili kritikovan tretman?
Za društvo to stavlja izazov: da li smo spremni prihvatiti da estrada bude izuzeta od standarda koje namećemo drugima? Da li je moguće da umjetnost i zabava budu jedinstveni prostor — koji nadilazi političke, etničke i ratne podjele — ili je upravo ta logika favela privilegovanih?
S jedne strane, može se reći da svako ima pravo na druženje, na prijateljstva, na lični život. Ali kad ta druženja dobiju javnu dimenziju — kad fotografije kruže, kad komentari eksplodiraju — onda izbor društva postaje javno pitanje, a umjetnik ne može očekivati imunitet od kritike. Odgovornost ne ide samo u jedan smjer: društvo ima pravo da pita — a poznate ličnosti imaju obavezu da odgovore.
Takođe, ovaj slučaj podsjeća na činjenicu da rane ovdje — nisu zacjeljene. Za mnoge, Orićev povratak, fotografije i susreti — nisu samo lična odluka; to je podsjetnik na bolnu historiju, na otvorene rane i na pitanja pravde. Kada estradna ličnost stane pored nekoga ko je simbol tog bola — to nije neutralnost. To je izbor. I ima posljedice.
Da li je Keba svojom pojavom pokazao hrabrost? Ili je to bio bezobrazluk? Da li je želio signal prijateljstva, mira, pomirenja — ili hladnog revanša? Ne znam. Ali znam da je svaka javna fotka — test. I da fotka sa Orićem nije isto kao fotka sa nekim drugim. I da ljudi — ne samo estradnjaci — moraju znati da se platneni momenat u kadru ne briše — da ostaje u društvenoj memoriji.
Na kraju, jedina konstanta u svemu je — da društvo bira svoj put. I da, ako ne postavimo standarde sveobuhvatno — svaki novi skandal, svaka nova fotografija, svaka nova objava — biće samo još jedan kamen na groblju razočaranja.
#Estrada #Odgovornost #Sjećanje #BiH #Keba #NaserOrić #identitet #povijest #kritika
