- Priča o princezi Fawziji nije samo još jedna kraljevska bajka, to je priča o ženi koja je, unatoč vanjskoj ljepoti i raskoši, nosila teret odluka koje nisu bile njene. Rođena u dvorcima, okrunjena titulama i okružena luksuzom, mnogi bi pomislili da joj je život bio savršen. Ali iza svjetlucavih haljina i protokolarnih osmijeha, krila se duša koja je čeznula za slobodom i razumijevanjem.
Princeza Fawzija: Ljepota, moć i tišina iza dvorskih zidova
U istoriji svijeta, među plejadom kraljevskih ličnosti čija su imena ostala upisana zlatnim slovima, ime princeze Fawzije iz Egipta zrači posebnom tišinom i elegancijom. Rođena u vremenu raskoši, političkih saveza i glamura dvorskih krugova, bila je oličenje sofisticiranosti i ljepote.
Princeza Fawzija Fuad, kćerka egipatskog kralja Fuada I i kraljice Nazli, odrastala je u luksuzu kakav je običnim ljudima bio neshvatljiv. Njeno djetinjstvo, provedeno u palati Ras el-Tin u Aleksandriji, ličilo je na filmsku bajku. Obasipana pažnjom, okružena svjetskom elitom, obrazovana u Švicarskoj, govorila je nekoliko jezika i odlikovala se nenametljivim, aristokratskim šarmom koji je osvajao i najhladnija srca.
Njena ljepota bila je zapanjujuća – delikatne crte lica, prozirnoplave oči i tamna kosa činili su je vizuelnim čudom. Nije bilo fotografa ni medija tog doba koji nije primijetio njenu pojavu, a britanski umjetnik i fotograf Cecil Beaton nije skrivao divljenje: nazvao ju je najljepšom ženom na svijetu. Njen portret iz 1942. godine, objavljen u magazinu Time, prikazao ju je kao „azijsku Veneru“ – simbol ženstvenosti u vremenu u kojem su žene bile zarobljene između dužnosti i želja.
Međutim, iza te eterične ljepote krila se slojevita priča o političkim savezima, kulturološkim sudarima i ličnoj žrtvi. Fawzijin brak s iranskim prestolonasljednikom Mohammadom Rezom Pahlavijem bio je rezultat političkih kalkulacija, ne ljubavi. Taj savez, između sunitske princeze i šijitskog princa, bio je pokušaj diplomatskog mosta između Egipta i Irana.
Vjenčanje, održano u martu 1939. godine, bilo je grandiozno – dvorske sale bile su ispunjene zlatom, svilom i cvijećem, a atmosfera puna uzvišenih očekivanja. Međutim, Fawzija je u brak ušla gotovo kao strankinja – upoznala je budućeg muža samo jednom, a kulturni i lični jaz među njima bio je ogroman.
Godine 1941. Mohammad Reza postaje novi šah Irana, a Fawzija carica. Formalno, to je bio njen uspon – ali suštinski, bio je to početak njenog povlačenja. Brak je ubrzo postao teret, a između političkih obaveza i ličnog nezadovoljstva, princeza je sve više gubila svoju unutrašnju snagu. Nedostatak ljubavi, razlike u karakterima i sve češće nesuglasice vodile su ka neizbježnom – razvodu, koji je uslijedio 1948. godine.
Povratkom u Egipat, Fawzija je nastavila život daleko od očiju javnosti. U njenom pogledu ostala je prisutna ona ista tuga koja je pratila sve žene koje su morale žrtvovati sebe zarad tuđih planova. Nikada nije tražila osvete, nije vodila ratove riječima – njen odgovor na sve bilo je dostojanstveno ćutanje. Povukla se iz javnosti, ali nikada nije izgubila ono što su joj sve titule pokušale oduzeti – svoje ja.
Princeza Fawzija nije bila samo žrtva dvorskih igara – bila je simbol epohe u kojoj su žene morale biti savršene kraljice, iako su samo željele biti sretne žene.
