Kako “Trojka” pokušava plašiti roditelje da mladi ne idu na demonstracije – šta se zapravo događa u BiH
U Bosni i Hercegovini se pojavio video i niz poruka u kojima određeni politički akteri koje mediji i komentatori često nazivaju “Trojkom” (skupina političkih lidera koji se nalaze na vlasti ili su blisko povezani) pokušavaju utjecati na javnost tako da odvraćaju roditelje od toga da puste svoju djecu na demonstracije. Ovakva vrsta komunikacije izazvala je burne reakcije jer se radi o javnom prostoru gdje se koriste strah, upozorenja i emocionalni ton kako bi se utjecalo na ponašanje građana — posebno mladih ljudi i njihovih porodica.
Prema informacijama iz teksta, politički akteri su u svojim obraćanjima isticali da demonstracije — bez obzira na razlog okupljanja — predstavljaju rizik za sigurnost mladih ljudi, te su apelovali na roditelje da “ne puštaju svoju djecu na proteste”. U porukama se često koristi emotivan jezik i upozorenja koja su dizajnirana tako da potiču zabrinutost i strah o mogućim posljedicama, umjesto da se bave realnim socijalnim ili političkim pitanjima koje su potaknule proteste.
Ovakav pristup ima nekoliko važnih implikacija. Prvo, on signalizira da određeni politički akteri vide demonstracije kao prijetnju svom statusu ili planovima, te reagiraju tako što pokušavaju diskreditirati motivaciju mladih i njihovog aktivizma. Umjesto otvorenog odgovora na zahtjeve i poruke demonstranata, često se pribjegava strategijama zastrašivanja i stvaranja negativnih percepcija o protestima. To nije neuobičajena pojava u političkoj komunikaciji, ali izaziva nesklad u javnoj raspravi jer se fokus seli sa samih tema protesta — kao što su nezaposlenost, prava, standard i perspektiva — na emocionalne reakcije i opasnosti.
Drugo, ovakve poruke posebno utiču na roditelje, jer su oni društvena grupa koja prirodno brine o sigurnosti svoje djece. Kada se strah koristi kao glavni alat za suzbijanje javnog učešća, suočavamo se s problemom u kojem se politička dinamika koristi protiv građanskog aktivizma, umjesto da se s njom legitimirano razgovara. Roditelji koji vide ovakve poruke mogu se zapitati — da li su protesti zaista opasni, ili se samo koristi politički narativ kako bi se umanjila njihova podrška mladima i njihovim zahtjevima?
Treće, na društvenim mrežama i među komentatorima često se ističe razlika između opravdane brige za sigurnost i namjernog politiziranja teme. Kritičari ukazuju da ako neko zaista želi zaštititi mlade ljude, onda bi se trebalo baviti konkretnim pitanjima — kao što su organizacija demonstracija, dogovor s vlastima o sigurnosnim mjerama, ili stvaranje dijaloga — umjesto da se samo apelira na roditelje na temelju straha. To bi, kako tvrde, bilo odgovornije i konstruktivnije rješenje.
Važno je razumjeti da demonstracije u BiH, kao i u drugim državama, nisu po svojoj prirodi opasne ako su dobro organizirane i mirne, ali jesu politički i društveno značajne jer obuhvataju pitanja koja se tiču života građana. Kada se politički akteri fokusiraju na to da prestraše roditelje ili obeshrabre mlade da se uključe, to često govori više o njihovoj zabrinutosti oko gubitka kontrole nad narativom nego o realnoj brizi za sigurnost.
Neki analitičari i komentatori ističu da ovakva strategija može imati kontraproduktivan učinak, jer mladi ljudi mogu osjećati da im se uskraćuje pravo na izražavanje mišljenja i aktivno sudjelovanje u društvenim procesima. To dodatno povećava jaz između vlasti i građana, smanjuje povjerenje i otežava rješavanje problema kroz institucionalne i demokratske kanale.
Cjelokupna situacija podsjeća da je važno imati balans između stvarne brige za sigurnost i pravog političkog dijaloga. Građani — a posebno mladi ljudi — imaju pravo izraziti svoje stavove i zahtjeve javno i mirno, a društvo bi trebalo težiti tome da se takva prava podrže kroz transparentne i odgovorne oblike komunikacije. Svaki poziv roditeljima da izbjegavaju demonstracije treba se razmatrati u kontekstu javne dobrobiti i legitimnog izražavanja, a ne kao pokušaj sprječavanja građanskog angažmana.
U krajnjem slučaju, ova tema nije samo o demonstracijama, već o tome kako se politička komunikacija u BiH koristi — ili zloupotrebljava — u suočavanju s javnim nezadovoljstvom i zahtjevima građana, te kako to utiče na ponašanje i percepciju mladih i njihovih roditelja u društvu koje se nalazi pred mnogim izazovima.
#BiH #demonstracije #mladi #roditelji #političkaKomunikacija #javnirazgovor #aktivizam #sigurnost #dijalog #angažman #društveniProblemi #opinija #reagiranjepolitike #stavovi
