- Zamislite da 55 godina živite s uvjerenjem da ste podigli vlastito dijete, da biste onda saznali da to dijete možda nije vaše. Upravo to se dogodilo Džoan iz Velike Britanije – priča koja je šokirala mnoge i otvorila bolna pitanja o prošlim propustima u zdravstvenom sistemu.
Džoan iz oblasti Vest Midlends u Velikoj Britaniji godinama je sanjala da postane majka djevojčice. Kad se ta želja konačno ostvarila, bila je ispunjena srećom i nije ni pomišljala da dijete koje je ponijela kući možda nije njeno biološko.
Pet i po decenija kasnije, sve se promijenilo. Njen sin Toni odlučio je, iz čiste radoznalosti, da uradi DNK test koji je dobio na poklon. U početku je sve izgledalo sasvim u redu – potvrđeno mu je irsko porijeklo, a na porodičnom stablu pojavilo se i ime sestre.
Zbunjeni Toni nije želio odmah šokirati svoju majku, koja je tada bila u osamdesetim godinama i živjela sama nakon smrti muža. Umjesto toga, odlučio je kontaktirati misterioznu Kler, koja se prema rezultatima vodila kao njegova sestra.
Kler je bila jednako zbunjena. Prije dvije godine i sama je uradila DNK test i primijetila sličnu nelogičnost – njena genetska veza sa porodicom u kojoj je odrasla jednostavno nije postojala. Od ranog djetinjstva osjećala se drugačije – nije ličila ni fizički ni karakterno na svoje roditelje. Nije imala dokaza, ali je često sumnjala da možda nije njihovo biološko dijete.
Toni i Kler su uskoro otkrili da su rođeni u istoj bolnici, u vrlo bliskom vremenskom razmaku, što je dovelo do stravične pretpostavke – da su njihove majke možda greškom dobile tuđe bebe. Iako su ovakvi slučajevi tada bili izuzetno rijetki, šezdesetih godina prošlog vijeka nisu postojali precizni sigurnosni sistemi kakve imamo danas. Umjesto elektronskih narukvica i skeniranja, bebe su označavane ručno ispisanim karticama, što je povećavalo rizik od grešaka.
Kada je Toni konačno ispričao majci šta je otkrio, Džoan je bila slomljena. Prisjetila se noći kada se porodila – plan je bio da rodi kod kuće, ali je zbog komplikacija prebačena u bolnicu. Nakon porođaja, bebu su odnijeli, a ona je sljedećeg jutra dobila novorođenče u ruke – djevojčicu Džesiku, za koju je vjerovala da je njena.
Pet i po decenija kasnije, Džoan je upoznala svoju pravu kćerku – Kler. Ironično, Kler je godinama putovala na posao kroz selo u kojem Džoan živi, ne znajući da tu živi žena koja ju je rodila. Kada su se konačno srele, osjetile su duboku, neobjašnjivu povezanost.
Tokom razgovora s biološkom majkom i novom porodicom, Kler je otkrila teške detalje iz svog djetinjstva – njeni roditelji su se rano razveli, živjela je u siromaštvu, često bila gladna i osjećala se neshvaćeno. Najteži trenutak bio je kada je ženi koja ju je odgajala morala reći da nije njena biološka majka. Iako je pokušala zadržati taj odnos, ta žena je ubrzo nakon toga preminula.
S druge strane, Džoan se suočila s vlastitim unutrašnjim lomovima – kako reći Džesiki, djevojčici koju je odgojila kao svoju, da možda nije njena? Iako joj je ponavljala da će zauvijek ostati njena majka, njihov odnos se nakon otkrića značajno promijenio. Džesika nije željela da se o ovoj priči javno govori.
Osim emocionalnog haosa, postojale su i praktične posljedice. Kler je saznala da je rođena dan ranije nego što je godinama vjerovala. To je značilo da su svi njeni dokumenti – pasoš, vozačka dozvola, krštenica – netačni. Ipak, ni dvije i po godine kasnije pitanje odštete nije riješeno. Porodice još uvijek čekaju odgovore – ne samo zbog pravde, već i zbog osjećaja da je neko konačno priznao bol koju im je ta greška prouzrokovala.
