„NE IGRAJTE SE INATOM SRBA“ — Poruka iz Beograda trese region
Kada političke poruke prestanu da budu obične riječi i postanu prijetnja — to znači da se situacija mijenja iz unutrašnje rasprave u otvorenu opasnost. Nedavna izjava jednog srpskog zvaničnika da — ako se pokuša „eliminisati“ lider Milorad Dodik — to bi mogao biti, kako je rečeno, “kraj i za Bosnu i Hercegovinu” — digla je prašinu, uznemirila region i otvorila vrata novim tenzijama.
Ovakav jezik — jezik ultimatuma i kolektivnih prijetnji — ne služi miru, nego produbljivanju konflikata. Kad neko povlači crte ne po zakonu, nego po nacionalnoj lojalnosti, to znači da je politika prešla u zonu nasilja. I to nije nešto što bismo smjeli prihvatiti kao “uobičajen politički govor”.
Šta ova izjava zapravo znači? Prije svega — to je upozorenje: „ako se dotaknemo našeg lidera, “vi” više niste bezbjedni“. To je poruka da bilo kakva pravna odluka, sudska presuda ili politički pritisak — može da bude protumačena ne kao izvršenje zakona — nego kao čin protiv naroda. Time se pravda zamjenjuje strahom.
Za običnog građanina BiH — to nije politička priča — to je egzistencijalna. Jer kad se slomi vladavina prava, kada političari postanu iznad zakona, i kada prijetnje počnu da se prezentuju kao zaštita naroda — svako može biti meta. Nije važno koje si nacionalnosti, kojoj vjeri pripadaš — važno je da si čovjek koji vjeruje u zakon, u red i u dostojanstvo.
A ovakve izjave ruše upravo to — dostojanstvo države. Jer država nije zasnovana na prijetnjama, na ucjenama, na “ako-onda” shemama. Država je zasnovana na institucijama, na pravdi i na odnosima koji omogućavaju da građani žive bez straha. Kad netko kaže da je spreman da “zaštiti narod” prijetnjom — to nije zaštita. To je opasnost.
Među komentarima koji su se čuli brzo nakon izjave — bilo je i upozorenja: ovakva retorika može da pokrene talas nasilja, da destabilizuje region, da potjera investicije, da preplaši ljude koji ne žele ništa drugo osim da žive mirno. Jer ko želi da diže kredit, da gradi život, da radi — kad ne zna da li će mu sudbina ovisiti o “kolektivnoj kazni” nekoga ko je nezadovoljan presudom, ili ko želi da pokaže moć?
S druge strane — oni koji podržavaju ovakve izjave kažu da je to — samo glas u obrani interesa, glas protiv onih koji, po njima, hoće da unište entitet, narod, istoriju. Kažu da je to refleks na pritiske spolja, na presude, na promjene koje se namjeravaju nametnuti. I da — u tom kontekstu — narod mora da se drži zajedno, da ne dozvoli da ga neko “prevede”.
Ali — narod nije stoka, narod nije uniforma. Narod su ljudi: s nadama, djecom, planovima. I svaki put kada se neko igra nacionalnim strahom — to je pokušaj da oslabiš ljudski život i zamijeniš ga kolektivnom represijom. A to je — najgora vrsta politike.
Zato — ova izjava ne smije da prođe bez kritike. Ne smije da bude ignorisana. Ne smije da bude normalizovana. Svaki put kad neko želi da stavi narod pod uslov — “ako me dirnete, platite cijenu” — to znači da država ne postoji. Da smo prešli iz politike u krugove sile.
I pitanje koje ostaje — koliko dugo ćemo to tolerisati? Dokle? Dok ne bude kasno? Jer ako dozvolimo da prijetnje postanu normom, niko neće biti siguran. Niti Srbi, niti Bošnjaci, niti Hrvati, niti bilo ko ko želi živjeti dostojanstveno.
Ako politika priča jezikom strahova — narod plaća račun.
