- Nasljedstvo je tema koja u mnogim porodicama izaziva više problema nego što donosi mira. Iako zakoni garantuju jednakost, praksa i dalje pokazuje koliko su stare navike duboko ukorijenjene – posebno kada je riječ o odnosu prema ženama.
U brojnim porodicama širom regije, nasljeđivanje i dalje izaziva sukobe, nerazumijevanja i duboke porodične rane. Iako zakonski propisi jasno ne prave razliku između polova, praksa često govori suprotno – žene i dalje dobijaju manje, a ponekad i ništa. U mnogim slučajevima, imovina se gotovo automatski prepisuje sinovima, dok se kćerke „odriču“ onoga što im zakonski pripada, najčešće pod pritiskom porodice i okoline.
Priča jedne žene, čije iskustvo izaziva veliku pažnju javnosti, snažno oslikava ovu nepravdu. U njenom slučaju, dok je brat naslijedio kuće, placeve i kompletnu imovinu, ona je kao nasljedstvo dobila samo – dvije saksije. Poruka koju je tada dobila od vlastitih roditelja bila je jasna: „Ti si se udala, imaš muža, tebi ništa ne treba.“
Bol koju je osjetila nije dolazila samo od nepravde, već i iz osjećaja da je rođena porodica tretira kao manje važnu. Pokušala je razgovarati s bratom, objasniti mu da joj je potrebna sigurnost jer živi sama. Umjesto razumijevanja.
Slučaj je izazvao veliku pažnju na društvenim mrežama, gdje su se komentari podijelili. Mnogi su osuđivali bratovo ponašanje, ali i roditelje koji su takvu raspodjelu prihvatili kao normalnu. S druge strane, bilo je i onih koji su branili tradicionalni pogled na nasljedstvo, navodeći da „žena svakako dobije nešto kroz brak“ ili da je „nasljedstvo samo formalnost“. Takvi komentari otkrivaju duboko ukorijenjene stavove koji podržavaju mušku dominaciju u vlasništvu.
Zanimljivo je da mnogi roditelji ne rješavaju pitanja imovine dok su živi – iz straha da ne izazovu sukobe među djecom. Međutim, upravo ta nedefinisana situacija često vodi do još većih sukoba nakon njihove smrti. U ruralnim krajevima i dalje preovladava mišljenje da kćerka ne treba ništa jer će „se srediti“ udajom ili poklonima koje dobije od suprugove porodice. Ova praksa obesmišljava pravo žena na sigurnost i vrijednost unutar vlastite porodice.
S druge strane, postavlja se i pitanje pravne neinformiranosti. Mnoge žene ne znaju da ako se odreknu nasljedstva, mogu trajno izgubiti pravo na državnu pomoć. Zakon ne prepoznaje okolnosti pod pritiskom – ako se nasljedstva odreknu, sistem to tumači kao da su ga dobrovoljno odbile. Ova zakonska zamka dodatno otežava situaciju za žene koje su često prisiljene birati između porodičnog mira i vlastite sigurnosti.
Jedan pravni stručnjak objasnio je da ovakva praksa vuče korijen iz davnih vremena, kada je muškarac bio „nastavljač loze“, a žena smatrana „zbrinutom“ udajom. Iako su takva shvatanja danas sve rjeđa u urbanim sredinama, u mnogim mjestima i dalje predstavljaju normu. Zakon, s druge strane, jasno propisuje jednakost – nasljednici se mogu dogovoriti, ali ako se neko nasljedstva odrekne, ta odluka je konačna. Nema povratka, nema preispitivanja, bez obzira na razloge.
Na kraju, ono što ova priča pokazuje nije samo porodična nepravda, već šira slika društva koje još uvijek ne prepoznaje u potpunosti pravo žene na imovinu. Dok god se kćerkama sugeriše da „nemaju potrebe“ za nasljedstvom, pravda će biti samo na papiru – a stvarni odnosi će i dalje ostati nejednaki.
Rješenje ne leži samo u zakonima, već u promjeni svijesti – u razgovoru, edukaciji i otvorenosti da se stare norme preispitaju. Sve dok žene zbog porodične lojalnosti pristaju na nepravdu, i dok se ćutanje o ovim temama podrazumijeva kao vrlina, malo toga će se promijeniti.
Priče poput ove važne su jer otvaraju prostor za raspravu, podršku i – možda najvažnije – promjenu. Jer pravo na nasljedstvo ne treba zavisiti od pola, braka, ni tradicije, već od jednakosti i poštovanja prema svakom članu porodice.
