- Odrastanje u disfunkcionalnoj porodici ostavlja tragove koji se nose cijeli život, a kad je uzrok tome alkoholizam jednog roditelja, ti tragovi postaju još dublji i bolniji. Ispovijest Maje iz Niša, žene koja je provela djetinjstvo uz oca alkoholičara, dirnula je mnoge koji su pročitali njene riječi. Njena priča nije samo bolno sjećanje, već i svjedočanstvo o tihoj patnji, nevidljivoj borbi i emocionalnim ožiljcima koje nose djeca iz ovakvih domova.
Maja iz Niša odrasla je u porodici u kojoj je alkohol bio stalni gost, a prisustvo njenog oca – u pravom smislu riječi – varljivo. Iako je imao svoje trenutke nježnosti i prisnosti, njegova zavisnost od alkohola učinila je da te uspomene budu protkane tugom i nelagodom. Prva slika koju nosi iz djetinjstva je njegov zagrljaj, miris alkohola u dahu i grub osjećaj njegove brade na svom obrazu.
Majina porodica izgledala je spolja kao mnoge druge: mlad bračni par, dvoje djece, svakodnevne obaveze. Ipak, iza zatvorenih vrata, alkohol je postajao treći član porodice – tihi razarač koji je gutao njihovu sreću, sigurnost i zajedništvo. Iako njen otac nikada nije bio fizički nasilan, njegova zavisnost je bila dovoljno destruktivna da poljulja temelje doma.
Kad bi bio trezan, otac je bio povučen, skoro neprimjetan. No, čim bi popio, pretvarao se u sasvim drugu osobu – razdragan, pričljiv, čak previše emotivan. Grlio je i ljubio članove porodice, često nesvjestan da su ti njegovi pijani izrazi “nježnosti” više donosili nelagodu nego toplinu. Sve je to pratio prepoznatljiv zadah vinjaka i piva, koji je Maja godinama pokušavala da zaboravi.
- Porodica je živjela na ivici egzistencije. Svaka plata Majine majke nestajala je čim bi stigla. Otac bi zahtijevao novac, a kada ga ne bi dobio, uslijedile bi svađe, galama i dani nestanka. Majka je pokušavala da sakrije novac, ali kada bi ga on pronašao, pravac je bio kafana. Po povratku, obično mrtav pijan, nije znao gdje se nalazi, niti kome se vraća. Maja se sjeća jedne od najtraumatičnijih scena iz djetinjstva – kada je otac, nestavši na tri dana, došao kući prljav, poderan, noseći uveli buket iz groblja. Na vrpci je pisalo “Posljednji pozdrav”. Majka nije postavljala pitanja. Okupala ga je i stavila u krevet kao da kupa bolesno dijete, a ne odraslog muškarca koji je još jednom izdao svoju porodicu.
Majina sramota postajala je sve veća kako je rasla. U srednjoj školi, dok je šetala s drugaricama, zatekla je svog oca kako spava na klupi, stežući praznu flašu vinjaka. Osjećaj poniženja bio je toliki da je, kako kaže, pobjegla glavom bez obzira, moleći se da je niko nije prepoznao. Počela je tada da preklinje majku da ga ostavi. Međutim, njene molbe nisu naišle na razumijevanje. Majka je uporno odbijala mogućnost razvoda, kao da bi time izdala samu sebe.
