- Jedan od najprepoznatljivijih muzičkih glasova s naših prostora i dalje odzvanja kroz sjećanja, melodije i emocije koje je ostavio iza sebe. Njegov život i karijera ispisali su stranice koje se danas prepričavaju sa poštovanjem i divljenjem, a njegova porodica daje sve od sebe da te stranice ostanu žive.
Pet godina nakon odlaska umjetnika koji je obilježio cijelu epohu, njegova kćerka odlučila je da od srca oda počast. Ona je pokrenula poseban projekat kojim oživljava pjesme i interpretacije svog oca, dajući im novi vizuelni i emotivni okvir. Iako je vrijeme prošlo, tuga je i dalje prisutna, ali se prepliće s ponosom i zahvalnošću.
Za nju ovaj poduhvat nije bio samo muzički izazov, već i emotivno putovanje. Tokom snimanja nerijetko je zaplakala, prisjećajući se trenutaka koje je dijelila s ocem i pjesama koje su obilježile njeno djetinjstvo. Suze su bile prirodan dio procesa, ali nikada nisu slomile njenu odlučnost.
Posebnu težinu nosi i činjenica da je upravo ona jedina od četvero djece koja se odlučila baviti očevim muzičkim nasljeđem. Ona je u tom zadatku prepoznala moralnu obavezu – da očuva dostojanstvo i veličinu njegovog stvaralaštva. To nije bila laka odluka, jer je svaka pjesma bila podsjetnik na ono što je nepovratno izgubljeno.
Tokom rada dobila je veliku podršku profesionalaca koji su razumjeli njen emotivni teret. Režiser i producent koji su stajali uz nju pokazali su strpljenje i senzibilitet, prilagođavajući se trenucima kada su emocije nadvladale. Tako su nastali videospotovi koji nisu samo umjetnički proizvodi, već i intimni zapisi tuge i ljubavi.
Ipak, najveća snaga dolazila je iz porodice. Kćerka, suprug, majka i sestre bili su uz nju u svakom kadru, dajući joj sigurnost i toplinu kada bi emocije postale preteške. Ona sama istakla je da ovaj projekat za nju znači mnogo više od očuvanja jedne muzičke ostavštine. To je bio proces ličnog iscjeljenja, način da se suoči s tugom i da je pretoči u nešto što inspiriše druge.
U njenim riječima jasno se osjeća stav da ništa što se tiče njenog oca ne smije biti obično. Vjeruje da je bio poseban čovjek i umjetnik, pa je i način na koji ga se prisjeća morao biti dostojanstven i unikatan. Upravo zbog toga svaki detalj projekta nosi dozu pažnje i poštovanja.Cijeli poduhvat tako je postao most između prošlosti i sadašnjosti. Kroz muziku i emotivne interpretacije pokazano je kako umjetnost može spajati tugu i ponos, bol i zahvalnost.
Ono što dodatno čini ovaj projekat posebnim jeste iskrenost kojom je izveden. Nema pretjerane teatralnosti, nema površnih gestova – sve je protkano autentičnom emocijom koja se prepoznaje i kod publike. Upravo ta autentičnost osigurava da poruka dopre do srca onih koji slušaju i gledaju.
U vremenu kada su često na cijeni prolazni trendovi i brzi uspjesi, ovakav projekat vraća fokus na ono što je istinski važno. Ona je pokazala da ljubav prema ocu i poštovanje njegovog stvaralaštva mogu biti izvor snage, čak i u trenucima boli. Upravo u tome leži veličina – ne samo u pjesmama koje ostaju, već i u ljudima koji ih nastavljaju živjeti.
