- Ponekad ti dan krene sasvim obično, bez ikakvih očekivanja. A onda se dogodi nešto tako jednostavno, a moćno – susret koji te podsjeti da dobrota među ljudima ipak nije zaboravljena.
Tako je i Vesna iz Beograda, sasvim nenametljivo, krenula put Sarajeva zbog posla, ne sluteći da će se s tog puta vratiti ne s papirima i obavljenim zadacima, već s pričom koju će nositi cijeli život u srcu. „Nisam tražila ništa, a dobila sam sve,“ rekla je kada se vratila kući.
Poslovni put koji je prerastao u životnu lekciju
“Spakovala sam kofere i rekla sebi: idem da obavim šta moram i gotovo.” Tako je počela Vesnina priča. Bez mnogo entuzijazma, bez očekivanja. Ipak, Sarajevo je imalo drugačije planove.
Ali čim je kročila na tlo Ilidže, nešto se promijenilo. Nije to bio miris grada, niti pogled, nego osjećaj da tu ljudi dišu drugačije – sporije, toplije, iskrenije. Grad je progovorio tiho, ali jasno, govoreći jezikom koji Vesna nije pročitala ni u jednoj brošuri – jezik dobrote.
Gladna, umorna i bez plana – a onda se pojavila Ona
Kako to obično biva kad dan postane predug, a stomak prazan, Vesna je zastala kraj trafike i obratila se nepoznatoj ženi. „Izvinite, znate li gdje bih mogla pojesti nešto kuvano?“ očekujući uobičajeni odgovor – „tamo desno, pa lijevo“. Ali žena nije odgovorila rečima, već djelom.
- „Hajde sa mnom, vodiću te gdje i ja jedem.“ Te jednostavne riječi za Vesnu su bile kao šamar ljudskosti u svijetu punom ravnodušnosti. Bez pitanja, bez sumnje, bez kalkulacije – samo čista, spontana dobrota.
Zbunjena, ali dirnuta, Vesna je pošla s njom. “Nešto u njenom pogledu govorilo je da se nema šta bojati.” Niz ulicu su krenule dvije žene koje se nikad ranije nisu srele, ali koje su već nakon par minuta pričale kao da su odrasle zajedno. O vremenu, o gradovima, o životu.
Jedan običan restoran i miris doma
Stigle su do malenog restorana koji izvana nije odavao ništa posebno. Drvena vrata, skroman enterijer, ali unutra mirisi koji su podsjećali na djetinjstvo. Grah s koljenicom, pita, sarma, sogan-dolma – jela koja dušu griju, ne samo stomak.
Nepoznata žena preporučila joj je šta da naruči, tiho rekla da mora dalje i otišla. Ali ostavila je trag dublji nego što će ikada znati. Vesna nije znala kako da joj zahvali, kako da izrazi ono što je osjetila. “Kao da me ispratila rođena sestra.”
Ljudi su ti koji čine grad
Kada se vratila u Beograd, Vesna je prepričavala tu priču svima. Ne zato što je to bio neki spektakularan događaj, nego zato što je bio – istinski. „To nije bila ljubaznost. To je bila čista srž Sarajeva,“ govorila je.I svaki put kada bi neko spomenuo Bosnu, Vesna bi se nasmiješila. U srcu bi joj zatitralo ono što se ne može opisati riječima – osjećaj da si prihva
