Aleksandar Vulin, političar poznat po oštrim i često provokativnim izjavama, posljednjih dana ponovo izaziva buru — ovoga puta porukom upućenom Bošnjacima o navodnoj ideji da “upadnu u Banja Luku”. Vulin tvrdi da Banja Luka “nije Zagreb 1941.”, sugerišući da nasilno “ulazak” u grad nije opcija, te da bi svako takvo nastojanje bilo neprihvatljivo. Prisutna je direktna poruka: ne očekujte da vas građani i vlast dočekaju raširenih ruku — Banja Luka ima svoja pravila, granice i identitet.
S jedne strane, Vulin koristi tu izjavu da osnaži osjećaj kolektivne bezbjednosti unutar entiteta i da jasno označi ko mu je “mi”, a ko “oni”. Time implicira da postoji kolektivni identitet koji ne podnosi pritiske i da će svaki napor da se „prisili promjena“ biti dočekan otporom. To je apel na homogenost — upozorenje da Banja Luka čuva svoj karakter.
Ali — izjava nosi i ozbiljan teret. Ona ne govori samo o gradu, već o konceptu moći, prava na vlast i prisustvu druge strane u prostoru koji je deklarisan kao “naš”. Kada političar javno govori da “ne možete upasti silom”, implicira da su oblici političkog udjela privilegirani — da promjene moraju doći kroz “naše” institucije, a ne kroz pritiske, migracije ili eksterne odluke. Na taj način, riječi prerastaju u granice — granice političke pripadnosti, etničkog identiteta, prava glasa i slobode kretanja.
Za Bošnjake i sve one koji ne pripadaju dominantnoj grupi u tom entitetu — ovakve poruke su snažan signal da nisu samo politički “drugi”, nego potencijalni problem. Ako je ulazak u grad koji smatraš dijelom svoje države predstavljen kao prijetnja — to znači da su ti uspostavljene granice unaprijed.
To nameće pitanje: da li je država za sve, ili samo za određene? Da li je demokratija — glasovi, prava, slobode — univerzalna, ili selektivna? Kada političari koriste retoriku “mi” i “oni”, svaki glas, svaka riječ koja dolazi iz druge perspektive može da bude tretirana kao invazija.
Sociološki i politički, ovakvi istupi hrane atmosferu straha i nesigurnosti. Oni legitimišu podjele — etničke, teritorijalne, ideološke — i radikalizuju javni diskurs. Umjesto da poziv na dijalog i inkluziju bude logika politike, poziva se na rigidnost, zatvorenost i isključivost. A to nije put ka stabilnosti — to je put ka daljoj polarizaciji i eskalaciji nepovjerenja.
Međutim, reakcije na ovakav govor ne moraju biti pasivne. Jedna od istih poruka koja može da razdvoji — može i da ujedini, ako se iskoristi za preispitivanje. Da se podsjeti: da nemamo pravo da izuzimamo druge na osnovu porijekla ili straha, nego da politika mora biti inkluzivna. Da je Banja Luka — ili bilo koji drugi grad — više od etničke ili entitetske pripadnosti. Da je to prostor za sve građane.
Na kraju, Vulinova izjava nije samo politički stav — to je opomena. Ali i poziv. Poziv svima da razmisle šta znači država: da li je to prostor podjela i strahova — ili zajedništva i prava. Sve zavisi od nas — ko smo spremni da budemo, i kakvu Bosnu-i-Hercegovinu želimo.
#BanjaLuka #Vulin #politika #identitet #BiH #diskurs #pripadnost
